MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

 

 

ČITANJA:

Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

 

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

bijela

 

 

Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: ‘Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.’ Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući. (Iv 20,1–10)

Prvoga dana u tjednu – to je Nedjelja, Dan Gospodnji.

Rano ujutro još za mraka – kronološki podatci u Ivanovu evanđelju imaju često simboličko značenje. Kronološka oznaka rano ujutro još za mraka ovdje je dvoznačna: najavljuje dan Isusova uskrsnuća, i objavljuje stanje u kojem se Marija Magdalena još uvijek nalazi, u mraku Velikoga petka. Marija Magdalena spominje se u Ivanovu evanđelju po prvi put u vrijeme njegove muke u društvu njegove majke:

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena (Iv 19,25).

Vjerna do groba. Dođe Marija Magdalena na grob. Za razliku od sinoptika Ivan ne spominje druge žene i ne navodi razlog Marijina hoda na Isusov grob. Da pomaže Isusovo tijelo, kako spominje sv. Marko (Mk 16,1), ne dolazi u obzir, jer su to učinili Nikodem i Josip iz Arimateje, što je ona nakon Isusove smrti vidjela (Iv 19,39–40). Uostalom to je učinila još jedna druga Marija, Lazarova sestra, tjedan dana prije Isusove smrti u Betaniji, kad je skupocjenom nardovom pomašću pomazala njegove noge i otrla svojom kosom. Kad je kradljivac iz apostolskoga kruga, Juda izdajnik prosvjedovao žaleći licemjerno što se to nije prodalo za trista denara i dalo siromasima, Isus mu reče: Pusti je! Neka to izvrši za dan moga ukopa (Iv 12,1–8). Ima vrijednosti u ljudskom životu koje se ne mjere novcem. Prava ljubav je rasipna, ne računa, ne traži sebe ni svoje… Motiv pomazanja Isusova tijela nije razlog Marija hoda Isusovu grobu.

Zašto, onda, ona ide u tako rane sate? Koji je pravi razlog njezine hitnje? Nešto ju iznutra sili i ona mora ići, kao što je i Samarijanka morala ići na Jakovljev zdenac. Osjeća zov vječnosti. Čezne za blizinom onoga koji je bio svjetlo njezina života. Htjela je sama, neometano isplakati svoju bol, oprostiti se od Učitelja života, reći veliki hvala za sve što je za nju značio… Ljudi ulaze u naš život i prate nas neko vrijeme. Neki ostaju zauvijek, jer su ostavili tragove u našem srcu (Flavia – Spruchkarte). Isus je ostavio neizbrisivi trag u njezinu srcu, koji ni smrt ne može izbrisati. Ono što ljubav veže ni smrt ne rastavlja. Opazi da je kamen s groba dignut. Šok za nju. Misli na najgore. Ubojice su oskvrnuli Isusov grob. Trči zbunjena Šimunu Petru i ljubljenomu učeniku i reče im: Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše (20,2). Na uskrsno jutro Marija je povezala, pomirila Šimuna Petra i Ljubljenoga učenika. Za vrijeme Isusove muke oni su se razišli. Petar je zatajio, a Ljubljeni učenik je ostao vjeran do kraja. Uloga žene je povezivanje i izmirivanje ljudi. Na uskrsno jutro nasta strka, sve je u trku. Nešto se događa što sve pokreće.

Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući (20,4–10).

Nakon pregleda učenici se vratiše kući, zaključuje Ivan izvješće o prvoj uskrsnoj zgodi (20,10). Zanimljivo je primijetiti da među sobom nisu progovorili nijednu riječ ni kad su išli na grob ni kad su se vraćali. Nije zabilježeno ni da su bilo kome govorili o onome što su učinili, vidjeli i doživjeli. Čemu ta šutnja? Ima li to kakvo značenje? Uskrsno poslanje i naviještanje nije zasnovano na praznom grobu ni na uredno savijenim povojima, nego na osobnom susretu s uskrsnulim Kristom.

Kakvo značenje ima trka dvojice apostola, prazan grob i složeni povoji? Brojni komentatori vide u trci dvojice apostola simboliziran odnos između karizme i institucije u prvoj Crkve i Crkvi svih vremena. Karizma je brža i dalekovidnija od institucije. Prava karizma je strpljiva, čeka, poštuje instituciju, daje joj prednost i slijedi je. Pouka Kristovoj Crkvi svih vremena.

 

 

 

Prazan grob

 

Prazan grob i savijeni povoji u njemu isključuju svaku krađu. Lopovi i oskvrnitelji groba ne ostavljaju red iza sebe. Nezamislivo je da bi lopovi i kradljivci skinuli ruho s pokojnika, složili ga te onda prenijeli na drugo mjesto i pokopali. Prazan grob i uredno savijeni povoji znakovi su Kristova uskrsnuća.

Krist je skinuo sa sebe znakove smrti kako bi posvjedočio da se odjenuo slavnim i besmrtnim životom.[1]

Svi evanđeoski izvještaji donose svjedočanstva o praznome grobu. Kakvo značenje ima prazan grob? Prazan grob sam po sebi nije još nikakav dokaz da je Isus uskrsnuo, jer odsutnost Isusova tijela može se protumačiti na razne načine: krađom ili premještajem na neko drugo mjesto, kako se i tumačilo, o čemu imamo tragova u evanđeoskim izvještajima (Mt 28,11–15; Iv 20,2.13.15). Većina teologa slaže se s crkvenim povjesničarom H. von Campenhausenom koji je kritički istražio sve što se moglo istražiti i ustanovio da je izvještaj o praznom grobu i njegovu jutarnjem otkriću utemeljen. Mnogo toga govori za njega, a ništa odlučujućega i određenoga protiv njega.[2]

Zagovornici povijesnosti prazna groba donose slijedeće razloge:

1. Mjesto Isusova groba bilo je poznato i pohod žena na grob odgovara običaju ondašnjega vremena u židovstvu.

2. Da su novozavjetni pisci imali pred sobom neke dogmatsko-apologetske ciljeve poslužili bi se svjedočanstvom muškaraca, a ne žena, jer one po zakonu nisu mogle nikada posvjedočiti istinu. Stvaratelji legendi obično ne izmišljaju materijal koji izrijekom odmaže.[3]

3. Propovijedanje uskrsnuća u Jeruzalemu bilo bi nemoguće da grob uistinu nije bio prazan.

4. Nigdje nema nikakvih tragova da bi bilo tko od Židova poricao činjenicu prazna groba, nego samo njegovo tumačenje u svezi s Isusovim uskrsnućem. Srž rasprave o kojoj svjedoči evanđelje nije bilo pitanje je li grob prazan, nego zašto je prazan (Mt 28,11–15).

5. Marija Magdalena, o kojoj svi evanđeoski izvještaji svjedoče da je prva otkrila prazan grob, bila je u Pracrkvi dobro poznata, i njezino svjedočanstvo moglo se provjeriti. Prema tome zaslužuje povjerenje. I stoga Jakob Kremer zaključuje da povjesničar ne može ozbiljnim razlozima osporavati činjenicu da je Marija Magdalena nakon prve subote, s još nekim drugim ženama, išla na Isusov grob i da nije našla njegovo tijelo.

6. Prazan grob dobiva svoj smisao samo u svezi s Isusovim uskrsnućem na što ukazuje Kurt Schubert kad veli:

Ako Isusovo uskrsnuće u smislu novozavjetne poruke znači napuštanje prostorno-vremenske dimenzije ovostranosti i ulazak cjelovitoga čovjeka u oblik bivovanja koje se može samo kao totaliter aliter označiti. Prazni grob može se – ako hoćemo – shvatiti kao trag u ovostranosti za događaj uskrsnuća.[4]

U praznom grobu Jakob Kremer vidi znak istovjetnosti Raspetoga i Uskrsnuloga, dodirnu točku između vjere i povijesti, znak uspostave posljednjih vremena,[5] a Franz Mussner jednu vrst mosta iznad otvora koji postoji između Velikoga petka i Uskrsatjelesnu istovjetnost između Raspetoga i Uskrsnuloga.[6]

 

 

Tjelesnost Isusova uskrsnuća

 

Pitanje tjelesnosti uskrsnuća među teolozima je vrlo zamršeno. Ako ne želimo upasti u neku vrstu kristološkoga doketizma, onda moramo, veli Walter Kasper, priznati i tjelesnost Isusova uskrsnuća. Da to shvatimo potrebno je imati na umu što biblijski čovjek misli o tijelu. Tijelo nije grob duše, kako su smatrali stari Grci (soma-sema), a niti je počelo zla, kako su naučavali gnostici, nego cjelovit čovjek u svom odnosu prema Bogu i svijetu. Tijelo je u isto vrijeme dvoznačna stvarnost kojom se čovjek dijeli, bilo da se dariva ili odjeljuje. Uskrsnućem nestaje na tijelu onoga što nas odjeljuje i ostaje samo ono što nas povezuje. Uskrsnuti, prema Ratzingeru, znači biti komunikabilansama komunikabilnost.[7] Tjelesnost Isusova uskrsnuća ne želi ništa drugo reći nego da je Isus cijelom svojom osobom ušao u Božju slavu i u isto vrijeme na nov način kao communio ostao s nama do svršetka svijeta. Po Isusovu uskrsnuću i uzvišenju k Bogu je definitivno dospio jedan ‘komad svijeta’, koji je Bog prihvatio jednom zauvijek, tvrdi Walter Kasper.[8]

 

 

Ukazanje Mariji Magdaleni (Iv 20,11–18)

 

Kada su se muškarci vratili, slabiji je spol uz isto mjesto svezala jača ljubav. I oči koje su tražile Gospodina, a nisu nalazile, suze nisu ostavljale, više žaleći što je iz groba odnesen, nego što je na križu ubijen, jer nije ostao ni spomen tolikoga učitelja, kojemu je život oduzet. Ženu je pak jedino bol držala uz grob,

piše Augustin o Mariji nakon što su Petar i Ivan otišli od groba.[9]

Marija je stajala vani i plakala. Evanđelist ne spominje kad se vratila na grob. Je li i ona trčala s dvojicom apostola ili je došla sama, kao što i ostaje sama nakon njihova odlaska, ne znamo. To za Ivana, pa i čitatelja, nije ni važno. Ona je jednostavno tu, tužna i zaplakana. Smrt, nestanak tijela ljubljena Učitelja, prazan grob, mami njezine suze.

Stajala vani. Ona je izvan uskrsnoga događaja, još uvijek u tami Velikoga petka i stoga plače.

Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave drugi kod nogu (20,12). Bijela boja je nebeska boja, znak pobjede i slave. Prisutnost dvojice anđela, kao dvojice svjedoka, želi to potvrditi i objaviti da je grob prazan uslijed nebeskoga zahvata.

Ženo, što plačeš? upitaše je. Odgovorila im je: Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše (20,13). Nestanak njezina Gospodina i neznanje gdje se nalazi, uzrok je njezina plača. Marija je još uvijek vani, još ju nije zahvatilo uskrsno svjetlo. No, netom je to rekla, osjeti da Netko stoji iza nje, obazre se i ugleda Isusa, ali nije znala da je to Isus.

Upita je kao i anđeli: Ženo, što plačeš? Koga tražiš? Misleći da je vrtlar i da bi joj on mogao pomoći pronaći posmrtne ostatke svoga Učitelja, reče mu: Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti (20,14–15).

Kako to da Marija nije Isusa prepoznala? Isus je uskrsnuo u svom ljudskom tijelu koje je takve naravi da ga se ne može bez daljnjega prepoznati. Kvalitativno nova stvarnost. Do prepoznavanja i poistovjećivanja uskrsnula Krista s raspetim Isusom dolazi se na temelju nekih znakova i gesta iz njegova prijašnjega života. Inicijativa je uvijek na Isusovoj strani, daje se prepoznati komu hoće i kada hoće.

Marija će ga prepoznati po glasu, kad je on oslovi onako kako ju je zvao za vrijeme svoga zemaljskoga života, njezinim vlastitim imenom Μαριάμ / Mariám. Čuvši to, obasja je uskrsno svjetlo i u vrtlaru prepozna svoga učitelja te će mu hebrejski Rabbuni – što znači Učitelju. Tako je ona njega prije zvala.

Htjela mu je obujmiti noge, ali joj on reče:

Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu (20,17).

Ne zadržavaj se sa mnom. Kao da je Isus tim riječima želi poučiti da je uskrsnućem došlo do drukčijih odnosa između njega i nje, njega i njegovih učenika. Njezina ljubav prema njemu još je uvijek preduskrsna kojom ga želi uzeti i zadržati. Isusovo uskrsnuće nije povratak u prijašnji život i odnos prema njemu nije na istoj razini kao prije. Isus je ušao u novu stvarnost koja se ne može obuhvatiti kategorijama staroga svijeta. Odnosi prema njemu odvijaju se odsad na razini prisutnosti u odsutnosti po vjeri u Duhu Svetom. Ne uzlazi k svomu Ocu da se odijeli od svojih učenika, nego da se iz zajedništva s Ocem s njima na novi način konačno i neopozivo poveže.

Nakon te pouke Marija dobiva poslanje da ide apostolima koje Isus po prvi put naziva svojom braćom i Boga po prvi put njihovim Ocem, inače je svoje učenike prije nazivao svojim prijateljima, a Boga isključivo svojim Ocem (119 puta). Tek kao Uskrsnuli objavljuje preko jedne žene da je Bog i njihov Otac i da su uslijed toga oni njegova braća. I tako Marija Magdalena postaje apostolicom apostola – kako ju je već u III. stoljeću nazvao sv. Hipolit, a poslije njega mnogi drugi[10] – javljajući im da je Isus uskrsnuo i da ga je ona vidjela i što joj je sve rekao: Vidjela sam Gospodina i to mi je rekao. Susret Marije Magdalene s uskrsnulim Kristom svojevrsni je preludij Isusovu ukazanju učenicima istoga dana navečer. Jutarnji se prizor nastavlja i navečer dosiže svoj vrhunac. Da su učenici te večeri na okupu, zasluga je Marije Magdalene, apostolice apostola.

Izvor: Vjera i djela

 

HOMILIJA:

 

 

 

MISNA ČITANJA:

 

Prvo čitanje:

Dj 10,34a.37-43

 

S njime smo zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.

 

Čitanje Djela apostolskih

 

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«

 

Riječ Gospodnja. 

 
 

Otpjevni psalam:

Ps 118,1-2.16-17.22-23

 

Pripjev:

Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

 

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

 

 

 

Drugo čitanje:

Kol 3,1-4

 

Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

 

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.

 

Riječ Gospodnja. 

 
 
 
 

Evanđelje:

Iv 20,1-9

 

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

 

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

 

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

 

Riječ Gospodnja.

 

 

 

 

FOTOGALERIJA: