Isus danas jednostavno govori: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste. To je prekrasna tajna Božjega kraljevstva, Božje milosti i Božje ljubavi. Isus je posijao sjeme u srca tolikih ljudi. To sjeme klija kupano svjetlošću Duha Svetoga, raste nošeno snagom Kristova otkupljenja, dozrijeva vječnim naumom Božjim da se sve stvorenje spasi. Bog svoje čini. Veli Isus: Spavao (čovjek) ili bdio. Ako i ima onih koji propuštaju činiti svoje dužnosti u obitelji i u društvu, puno je više onih koji se tjeskobno brinu za svoje život, za budućnost svoje djece, za budućnost Crkve i društva, što se koji puta vidi u onoj poznatoj i pomalo smiješnoj primjedbi ponekog starog čovjeka: Djeco moja, što će biti od vas kad ja umrem? Možemo samo zamisliti, kako bi tekla povijest rane Crkve da su apostoli bili toliko tjeskobni. Pogledajmo. Koliko je moglo biti apostola i prvih učenika sve skupa? Koliko su bili obrazovani? Koje su ih strukture podržavale? Kolika je bila njihova financijska moć? Pa ipak su puni pouzdanja počeli propovijedati i u Jeruzalemu i u cijeloj Palestini, a onda i po cijelom tada poznatom svijetu. Neki su mogli govoriti da su krenuli grlom u jagode, međutim, oni su bili radosni, puni nade i oduševljenja.

 

no images were found

 

Poruka za nas je jednostavna. Mi mirno nastojimo sijati sjeme dobra, sjeme Božje riječi, sjeme primjerenog kršćanskog života. I uopće se ne opterećujemo time da gledamo, mjerimo i premjeravamo kakvi su rezultati. Bog je onaj koji daje da raste, a mi smo tek njegovi suradnici u sijanju. Pa u tome smislu trebamo imati pouzdanja bilo kao roditelji, kao svećenici, bilo kao kršćani i Kristovi svjedoci u ovome svijetu. Jer, dobro znamo: spasenje ovoga svijeta ne ovisi o nama niti o bilo kojem čovjeku. Bog je onaj koji je prije svih vjekova odredio da zemlja bude kakva jest i da na njoj žive ljudi kakvi već jesu. Bog će svoj naum dovesti do kraja. Mi samo nastojimo biti s njime i na njegovoj strani, nastojimo biti Božji suradnici.

Isusovo ohrabrenje ide još dalje. Uspoređuje Božje kraljevstvo sa zrnom gorušice. O tome sjemenu veli: Manje je od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća, pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske. Važno je to znati upravo u ovome vremenu. Pogledajmo kako je izgledao svijet u vrijeme apostolskog naviještanja: Rimsko je carstvo bilo u naponu snage, kao jedina svjetska velesila. Rimski je car bio gospodar života i smrti, ne samo pojedinaca, nego i cijelih naroda. K tome, stari je svijet bio između ostaloga, svijet kulture i umjetnosti. Bili su razvijeni filozofija, svakovrsna umjetnost, graditeljstvo, govorništvo. Sve su to osobine zbog kojih im se i danas divimo, a neki njihovi dometi su i danas jedva dohvatljivi. I u tome se svijetu javljaju apostoli bez ikakve političke vlasti, bez bogatstva, bez ugleda u svome narodu, bez posebne naobrazbe… Za onaj svijet bila je to posvema beznačajna skupina lutajućih sanjara. Međutim, oni su bili ono gorušičino zrno o kojem je Isus govorio ili kao ono malo kvasca što uskvasa sve tijesto. Tko je u ono vrijeme mogao i zamisliti silnu važnost i njihova propovijedanja i pisanih evanđelja i svekolike kršćanske kulture kroz dvije tisuće godina? To je ono zrno gorušice koje klija, raste i razvija se…

Svi mi – počevši od nas svećenika – skloni smo govoriti o tome kako je kršćanstvo u krizi. Međutim, tko to može reći? Hoćemo li to mjeriti isključivo brojem polaznika nedjeljne mise? Tko može izmjeriti nečiju vjeru? Tko može znati za one silne žrtve, molitve, nastojanje oko dobra tolikih ljudi? Tko može pobrojiti tolika dobra učinjena baš radi imena Isusova? Konačno, kakav bi danas svijet izgledao bez kršćanske vjere i nade, bez Isusa Krista? Nismo ni svjesni koliko evanđeoske vrednote žive u tolikim ljudima i u velikoj mjeri i u ovom našem običnom svijetu. Tek u posljednje vrijeme, kada se zagovara sloboda pobačaja i manipulacija ljudskim životom, uviđamo u što se svijet može pretvoriti kada stavi po strani Kristovo evanđelje. Hvala Bogu, spavali mi ili bdjeli Božja riječ i Kristova milost rastu u srcu tolikih ljudi, unatoč zlu i grijehu koji nas okružuju.

Ne trebamo biti tjeskobno zabrinuti. Naše je samo da budemo i mi među njima, da se ne obeshrabrimo, da imamo vjere u Kristovu riječ, u snagu njegova otkupiteljskog djela, da vjerujemo kako se ostvaruje i kako će se na kraju u potpunosti ostvariti preobražaj svega svijeta u Isusu Kristu, kako veli Pavao: Krist treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15,25-28).

Dao Bog da i mi budemo suradnici i dionici ovog konačnoga spasenja. Ako i jesmo tek gorušičino zrno, velika je u nama snaga Kristova.

Izvor: Vjera i djela

 

MISNA ČITANJA: