15. NEDJELJA KROZ GODINU – župna misa

Samozatajan, okretan, Pater Pius  bez obzira na vrućinu, gužve,  dob, svoje vrijeme, svoj poziv i poslanje nesebično daruje ovoj župnoj zajednici. Na njemačkom jeziku se obratio Vinišćarima i njihovim gostima, pozdravio ih, zahvalio don Mati na prilici da zajedničko slave euharistiju.

Ljeto je u Vinišću u punom zamahu.Svi žele na godišnji odmor, traže malo dulji odmor za sebe i svoju obitelj. Ovo mjesto više nije nepoznanica brojnim turistima koji dolaze kako bi mir, odmor s obitelji, djecom, zabavu, pa i razgledavanje znamenitosti u gradovima poput Trogira, Splita i Šibenika,  ovijenih bogatom poviješću, a time i UNESCO-vom zaštitom,  započeli iz svojevrsnog utočišta, pitoresknog mjesta u „centru svita“ – Vinišća.

                Nedjeljom je crkva Presvetog Srca Isusova u ovom malom mjestu prepuna.Uz domicilno stanovništvo, na svakom kantunu su  turisti. Iako ne razumiju, u većini slučajeva, ništa jer se misa održava na hrvatskom jeziku, mole, sklapaju ruke, slušaju. Očita je ta duhovna povezanost, Božja prisutnost, nešto više, a zna ih ponijetii poznata melodija pa je s radošću  odmumljaju do kraja .

Na misnom slavlju održanom u nedjelju 10. srpnja ove godine je uz župnika Matu Munitića koncelebrirao i redovnikrimokatoličkog reda Cisterciensis, Cistercit ili Bijeli redovnikO. Pius – Josef Reindl. Već dugi niz godina ljetuje u Vinišću kod svojih prijatelja, obitelji Škoro,  koji inače u Austriji žive blizu mjesta nedaleko samostana Schlierbach u kojem prebiva O. Pius

Dolazi iz Gornje Austrije, iz samostana Stift Schlierbach u istoimenom gradu u kojem živi 31 godinu. Rođen 1935., za svećenika je zaređen 3. travnja 1960. Svoj radni vijek je odradio u gimnaziji kao profesor matematike i fizike. Ono što će možda iznenaditi jest činjenica da je bio pilot i da je krajem lipnja 2007. teško ozlijeđen pri padu ultra lakog zrakoplova tipa C42 Ikarus prilikom neuspjelog pokušaja slijetanja u Zračnu luku Brač, kada se avion pri udaru u brdašce zapalio.

Samozatajan, okretan, Pater Pius  bez obzira na vrućinu, gužve,  dob, svoje vrijeme, svoj poziv i poslanjenesebično daruje ovoj župnoj zajednici. Na njemačkom jeziku se obratio Vinišćarima i njihovim gostima, pozdravio ih, zahvalio don Mati na prilici da zajedničko slave euharistiju. Vinišće mu je u srcu i tu je, kako sam kaže,  upoznao puno dragih ljudi. Sprijateljio se s don Marinom Barišićem mlađim, bivšim župnikom ove župe, zatim don Stipom Dukićem - Ćipom i don Marinom Ninčevićem, koji su ga 2019. posjetili u Austriji. Veza s Vinišćem je očita, zar ne.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu koju je Gospodin ispričao nakon rasprave s jednim zakonoznancem dobro je poznata svim vjernicima koji je slušaju i o njoj razmatraju u nedjeljnim okupljanjima zajednice vjernika. Ali ona je, čini se, vrlo prihvatljiva i drugima, a ponajviše onima koji baš ne pohađaju često crkvu i nemaju odnos zajedništva i ljubavi s Gospodinom. Njima ova prispodoba služi kao izgovor, jer u njoj pronalaze potvrdu za svoje stavove i uvjerenja da je moguće doći do spasenja po vlastitoj dobroti i humanosti, bez pobožnosti i štovanja Boga. Štoviše, gotovo da bi se iz prispodobe dalo iščitati da oni koji se vrte oko hrama i žrtava, koji čitaju Božju riječ i tumače je, koji svakodnevno recitiraju svoje molitve, uopće nisu bolji od drugih ljudi. Naprotiv, uvjereni su da bi se iz njihovih djela dalo zaključiti da su vjernici i gori od drugih ljudi. Prema njihovim uvjerenjima, vjernicima je teško zasukati rukave i spustiti se na svakidašnje služenje potrebnima, iz čega bi bilo očito da im ni molitva ni pobožnost ne služe da bi uvećale u njima čovjekoljublje i uslužnost, već samo kao izgovor ili izvanjsko pokriće, kojima stvaraju privid pred drugima da su pobožni i ispravni. Osim toga, Isus je ovom prispodobom izravno kritizirao i neke starozavjetne uredbe u ime kojih se svećenik i levit nisu približavali ranjenom čovjeku koji je bio žrtva razbojnika. Njihov strah da se ne onečiste ih je sputavao u tome, te su onda iz bojazni da ih ne onečisti krv ili mrtvo tijelo, ili pak stranac kao takav, okretali leđa i zaobilazili čovjeka u nevolji. Znači da je njima i dio njihovih religioznih odredbi priječio da ne pomognu unesrećenom čovjeku.

Kako je očito iz iskustva i komunikacije s ljudima, svi spomenuti argumenti danas su u opticaju među onima koji traže izgovor udaljiti se od Crkve, zajednice Božjega naroda, te ići nekim svojim putem humanosti. Najčešće im navodna humanost bude izgovorom i da obezvrijede Crkvu i vjernike koji se, navodno, posvećuju molitvi, a nedovoljno su aktivni u iskazivanju humanosti. Mnogi se takvi kritičari vjere i vjerničkoga života stoga pozivaju na to kako su čovjekoljubivi, te da im ne treba Crkva za iskazati čovjekoljublje, pa i živjeti pred Bogom ispravnije od onih koji idu u crkvu i “ližu oltare”, kako se to kolokvijalno kaže. Međutim, s pravom se postavlja pitanje odgovara li Isusova poruka sadržaju njihovih stavova. Potrebno je vidjeti mogu li se Gospodinove riječi i prispodoba o milosrdnom Samarijancu protumačiti kao obično čovjekoljublje i kao kritika vjere i vjernika, pobožnosti i bogoljublja, kao što se u prvi mah čini.

Kad se pođe malo dublje propitivati Gospodinovu nakanu i misao, onda se jasno uočava da se ne može na takav način tumačiti njegove riječi, pa niti stvarnost ljudskog života. Jer je on izgovorio prispodobu nakon što je zakonoznanac započeo raspravu upitom o najvećoj zapovijedi u Zakonu. A taj upit je završio zaključkom da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina Boga svojega iz svega srca, i svom dušom i svom snagom svojom i svim umom svojim. Dakle, nedvojbena je bila Gospodinu i ostaje neupitna zapovijed ljubavi prema Bogu kao najvažnija i prva od svih. Zato ispravnim putem hode svi oni koji se trude ljubiti Boga onako kako nas je Gospodin poučavao, to jest u iskrenosti i jednostavnosti, u pobožnosti i posvemašnjem predanju. Tko se trudi njega ljubiti i njemu pripadati, čini onaj nedostižni maksimum u životu koji ne može nadomjestiti nijedno čovjekoljublje bez Boga, koje samo srlja u svome bezboštvu. Jer ako promatramo stvarnost oko sebe, vidimo da se u ime humanosti danas, ali one bezbožne, promiče i eutanazija i potiče abortus u društvu, kao i toliko drugo nećudoređe. Jer ako nema Boga kao mjere čovjekoljublja, kao svjetla koje osvjetljuje put, kao ljubavi koja daje snagu ljubiti svakoga čovjeka, onda ljudsko čovjekoljublje ostaje suhoparno, a počesto se i izvitoperi u sasvim suprotnu stvarnost.

S druge pak strane Isus nije ni za ono lažno bogoljublje, koje je često bez Boga. To jest dogodi se i nama vjernicima da izvanjskom pobožnošću i pojavnošću samo prikrivamo unutarnju pustoš. I nama se može dogoditi da određene čine, pa i čovjekoljublje, živimo samo kao odredbu ili zakon, pa se onda i nama može dogoditi da upadnemo u proturječje kao što su upali svećenik i levit iz prispodobe. I njih dvojica su njegovali religioznosti, a nisu živjela vjeru kao stvarno zajedništvo s Gospodinom. U tom slučaju bi im došle do svijesti tolike Božje pouke i preporuke o ljubavi prema bližnjemu i prema svakom potrebniku. Da su istinski Boga ljubili, tada bi u ime Boga unesrećenome pritekli upomoć. Ali jer je njihova ljubav prema Bogu bila samo izvanjska, a poštovanje Zakona formalno, oni nisu bili u stanju otkriti da ih Bog potiče da ljube neizmjerno i ne uskraćuju vlastite ljubavi nikome, a najmanje onima koji su u nevolji.

Zato nas Isus danas poučava da ne budemo ni bogoljubni ni čovjekoljubni bez Boga, držeći se samo krutih formi ili ljudskih nahođenja. Istinski je bogoljuban i čovjekoljuban onaj tko otkriva lice Božje kroz nauk i primjer našega Gospodina Isusa, koji je iz čiste ljubavi prema nama došao biti naš Milosrdni Samarijanac. A onaj tko je upoznao Boga nema nikakve dvojbe o tome što je prava ljubav, ili pak što je pravo čovjekoljublje, jednako kao što ne dvoji oko toga tko mu je bližnji. Zato kao vjernici moramo biti autentični da se naše bogoljublje ne pretvori u bezboštvo, slično čovjekoljublju bez Boga koje se pretvara u zlodjela protiv čovjeka. Hranimo radije svoje bogoljublje i čovjekoljublje, svoju pobožnost i humanost, ljubavlju prema živome Bogu, te pokazujmo da je kršćansko milosrđe, prema nauku i po primjeru našega Gospodina, najveći i najsavršeniji oblik čovjekoljublja.

Izvor: Vjera i djela

MISNA ČITANJA:

Prvo čitanje:

Pnz 30, 10-14

Blizu ti je riječ da je vršiš.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakona

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

Pripjev:

Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.

Tebi se molim, Gospodine,
u vrijeme milosti, Bože;
po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,
po svojoj vjernoj pomoći!
Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja,
po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion
– on će sagradit gradove Judine.
Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

Drugo čitanje:

Kol 1, 15-20

Sve je po njemu i za njega stvoreno.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga,

prvorođenac svakog stvorenja.

Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,

vidljivo i nevidljivo,

bilo prijestolja, bilo gospodstva,

bilo vrhovništva, bilo vlasti –

sve je po njemu i za njega stvoreno:

on je prije svega

i sve stoji u njemu.

On je glava tijela, Crkve;

on je početak, prvorođenac od mrtvih,

da u svemu bude prvak.

Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu

i po njemu

– uspostavivši mir krvlju križa njegova –

izmiriti sa sobom sve,

bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Lk 10, 25-37

Tko je moj bližnji?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Riječ Gospodnja.