Sva četiri evanđelja donose brojna izvješća o Isusovim čudesima. Najčešće su to ozdravljenja od različitih bolesti, ali i druga moćna djela, kao primjerice u ovom slučaju čudesno umnoženje kruha kojim se nasitilo veliko mnoštvo ljudi. Evanđelist Ivan donio je daleko manji broj čudesa od bilo kojeg drugog evanđelista, njih samo sedam, ali on im je u svom evanđelju namijenio posebno mjesto. On ih zove «znakovima», želeći time reći kako čudesa nisu svrha sama sebi, već žele usmjeriti pogled na čudotvorca, na Isusa. Čudesa su samo znak da u Isusu ljudima dolazi u susret netko tko je važniji od njegovih dobročinstava učinjenih tek nekim rijetkim ljudima.
To je vidljivo i na čudesnom umnoženju kruha, o čemu izvješćuju i ostali evanđelisti, ali s upadnom razlikom u odnosu na Ivana. Oni to čudo donose kao Isusov odgovor na zabrinutost učenika za gladno mnoštvo u pustinji i na njihovu nemoć da taj problem sami riješe, to jest da im oni dadu jesti. Dakle stariji evanđelisti umnoženje kruha shvaćaju kao Isusovo dobročinstvo izgladnjelom narodu zbog njihove spremnosti da ga slijede i slušaju riječ Božju. U Ivana inicijativa polazi od samog Isusa. Svojim pitanjem Filipu: «Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?» (Iv 6,5b) Isus samo želi iskušati učenike, a sam znade što mu je činiti (usp. 6,6). Njegova zahvalna molitva Bogu bila je dosta da se od nekoliko kruhova i riba svi nahrane i da još preostane dvanaest košara ulomaka. No o čudu samom se ne kaže ni jedne jedine riječi. Važno je ono što Isus nakon toga ima reći, a čemu je čudo poslužilo samo kao dobrodošao uvod.
Ni reakcija mnoštva, nakon što su se nasitili, ne poklapa se s Isusovom namjerom koju je imao s ovim čudom. Oni su ostali usredotočeni samo na njegovu čudesnu moć i na kruh koji su blagovali, ne pitajući dublje za tajnu njegove osobe: tko je taj koji ih je tako čudesno nahranio i koja je tajna njegova poslanja? Zato je razumljiva i njegova reakcija koju evanđelist opisuje riječima: «Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam» (6,15). Oni i on dva su različita svijeta. On će im kasnije predbaciti što traže propadljivu hranu, a ne onu koja ostaje za život vječni (6,27), nazivajući istodobno sebe «kruhom koji je s neba sišao» (6,41). Sve svoje čudesne znakove Isus čini, ne zato da bi dokazao svoju moć i vladao nad njima, već da bi ljudi shvatili da je on došao da svi imaju život, i to da ga imaju u izobilju (10,10).
MISNA ČITANJA:
2 Kr 4,42-44
Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ‘Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodnjoj.
Ps 145,10-11.15-18
Nek’ te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek’ te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.
Ef 4,1-6
Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
Iv 6,1-15
(Mt 14, 13–21; Mk 6, 30–34; Lk 9, 10–17)
Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora.
Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
