Koliko smo puta – osobito kad smo bili djeca! – učinili neku glupost samo zato što smo bili u društvu onih koji su gluposti htjeli činiti. Nije se lako kloniti utjecaja mase i većine koja nas uvjerava da zlo i nije baš tako loše i da sotona i nije baš tako crn. U tome nam smislu Gospodin Isus daje lijepu i ohrabrujuću pouku.

 

 

Zašto mlad čovjek želi baš te tenisice, baš taj mobitel, zašto im je važan baš taj komad odjeće, baš takva frizura? Jasno: zato što to svi imaju. Mladi ljudi se i ne trude sakrivati da im je važno da budu u trendu, tj. da budu tamo gdje su svi, gdje je masa. Čovjek se, očito, želi uklapati u društvo, biti tamo gdje je većina. I životinje se u čoporu bolje osjećaju, ptice u jatu, ribe u plovi…

U današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 12, 32-48) veli Isus: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Ove su riječi zapisane iza 70. godine. U to se vrijeme Crkva već proširila svijetom. Međutim, nije to bio nikakav trijumfalni pohod. Kršćanske su zajednice, istina, bile razasute po cijelom ondašnjem carstvu, ali su bile veoma malene. Tako, na primjer, u gradu od deset tisuća stanovnika kršćana je moglo biti stotinjak. Nezamjetljiva zajednica, tek u začetku. Kršćani su bili uronjeni u more najrazličitijih vjerskih i filozofskih skupina. Kršćani su bili zajednica bez utjecaja, rubna, sastavljena od ljudi iz različitih društvenih slojeva. Nisu bili posebni ni po položaju, ni po društvenom utjecaju, ni po bogatstvu. To je moglo neke vjernike potaknuti na određeno razočaranje, na kompleks manje vrijednosti. Maleni su i nebitni u društvu. Zato evanđelist Luka u to vrijeme snažno ističe Isusovu riječ: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.

Jednostavna je ovdje Božja poruka. Istina je istina i ona uvijek vrijedi, bez obzira koliko je ljudi slijedilo. Kad je ono veliko mnoštvo urlalo: Raspni ga, raspni!, koliki je broj bio onih koji su naslućivali, možda i vjerovali da je Isus Sin Božji, Spasitelj, Krist, Mesija. Pa ipak, znamo i vjerujemo, bez obzira na broj sljedbenika i vjernika, Isus je bio i ostao i Sin Božji i Spasitelj i Krist. Koliko god nam se i danas činilo da je silno mnoštvo onih kojima je, na primjer, vjera tek zbirka lijepih običaja, izraz naše tradicije, mi znamo da je Isus jedini Spasitelj i da je njegovo Evanđelje jedini ispravni put. Ne trebamo se obazirati suviše lijevo i desno i prebrojavati, jesmo li u manjini ili u većini. Mi znamo svoj put. Hoćete primjer? U nekom razredu srednje škole može se dogoditi da gotovo cijeli razred zabušava, skuplja neopravdane satove, gomila negativne ocjene, međutim, nekoliko učenika – manjina! – ne da se uvući u tu kolotečinu, nego se trude i uče. I ti će završiti školu. Bili su manjina, ali mudra manjina. Dvoje mladih se upoznaju, zavole i shvate da su jedno za drugo, da u braku mogu i trebaju postati jedno tijelo, kako to Biblija veli. Svi oko njih mogu govoriti da je to loša odluka. Međutim, oni znaju da su dobro odlučili i mirno idu dalje, ne zamarajući se uopće koliki je broj onih koji odobravaju njihovo vjenčanje, a koliki je broj onih koji se tome protive. Istina jest, voljeli bi oni da ih svi podržavaju, ali u stvaranju njihove odluke to uopće nije bitno. Ne varajmo se da je istina u masi. Istina, čestitost, ljubav, dobre odluke trajne su vrijednosti i ne ovise ni o masi ni o gomili.

Ne trebamo nužno ići tamo kamo ide većina. Jednako tako ne trebamo smatrati vrijednošću i vrijednim truda ono za čime žudi većina. Zato dalje veli Isus: Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Za čim teži većina, masa, gomila? Jasno je: za zdravljem, uspjehom, bogatstvom, slavom, moću, silom… Isus nas opet odvraća od kolotečine i upućuje na trajne, neprolazne vrijednosti. Za primjer uzima ono za što se ljudi najradije vežu: bogatstvo. Blago čovjek treba prodati, tj. uz njega se ne vezati. Materijalnim se dobrima služimo, ali im ne robujemo. Ono oko čega se trebamo truditi jest ljubav, milosrđe, praštanje… To su nepropadljiva dobra. To u potpunosti ispunja naša srca…

Konačno, Isus veli: Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. Ovdje se radi o suodnosu srca i djelovanja. Ako mi je srce uz Boga, uz dobrotu, uz ono što je plemenito, onda će to biti moje blago, onda ću tako i djelovati. No istinito je i ono drugo. Budem li se u svom praktičnom i svakodnevnom životu trudio da me ovozemno blago ne zarobi, uspjeh ne ponese, moć ne uzoholi, budem li se trudio činiti dobro, praštati, biti milostiv i milosrdan, dobrostiv i strpljiv, budem li činio dobra djela, e onda će se i moje srce sve više i više mijenjati. Onda će se i moje srce ispunjati Božjom milinom. Moje srce određuje moje djelovanje, moje dobro djelovanje oplemenjuje mene i moje srce.

Zaključimo. Cijeli svijet je jedno veliko selo. Danas, puno više nego ikad prije, način razmišljanja i djelovanja ljudi koji misle samo na ovaj svijet dolazi u naše domove. Izloženi smo tome da nas masa ponese, da postanemo dijelom ovosvjetske trke za užicima, uspjehom, ludom zabavom itd. Danas, puno više nego prije stotinjak godina, itekako osjećamo da smo malo stado, ukoliko želimo ići putem Isusa Krista. Ali, ne bojmo se. Radujmo se. Veli Isus: Ne boj se, stado malo: svidjelo se ocu vašemu dati vam kraljevstvo.

 

MISNA ČITANJA:

 

Mudr 18,6-9

A noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim
da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali,
i da budu dobre volje.
Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika
i propast neprijatelja.
Jer čime si kaznio naše protivnike,
time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.
Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela
i složno postavila zakon božanstven
da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji.
I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

 

Ps 33,1-1.12-12.18-20.22-22

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
Narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:

da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.

Neka dobrota tvoja, o Gospodine, bude nad nama,
kao što se mi u tebe uzdamo!

 

 

Heb 11,1-2.8-19

Braćo, vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bî rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.

 

 

Lk 12,32-48

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.«
»Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.«
(Mt 24, 45–51)
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«
»A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«
»No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.«
»I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«