Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja (Lk 17, 5-10) zvuče nam, a vjerojatno i jesu, kao svojevrsna retorička figura uveličavanja, te ih tako i tumačimo u svjetlu književnih vrsta i govorničke vještine. Uslijed toga se može dogoditi da umanjujemo snagu i važnost poruke i da je gotovo smatramo nestvarnom samo zato što se Isus služio takvim izričajima. Ali umjesto da se prema njegovim riječima odnosimo kao prema nestvarnoj mašti, potrebno se zamisliti nad njima, jer i činjenica da se Isus izražava tim načinom govora, svjedoči nam o važnosti teme za naš kršćanski život.

Živeći s njim i pored njega učenici su osjetili kako nemaju dostatnu vjeru. Zato su i zatražili da im je Isus umnoži, te je tako on već svojim životom, a onda i riječima skrenuo pozornost na dar i krepost vjere. Imajući u vidu važnost teme i Isusova svjedočanstva o vjeri, doista nam se zapitati jesu li njegove riječi uveličavanje koje onda mi trebamo svesti na neku našu ‘razumsku razinu i veličinu’, ili bi bilo bolje da se uživimo u važnost vjere, te da pokušamo preispitati sebe iz dubine duše, a ne se samo zadovoljiti utvrđivanjem činjenice kako je Isus malo ‘pretjerao’ kad je rekao apostolima da nemaju vjere niti koliko je zrno gorušice. Tako smo i mi počesto uvjereni za sebe kako imamo pravu vjeru, snažnu i jaku, te često mislimo kako se i ne može vjerovati bolje od toga što mi činimo, pa se onda i ne trudimo svakodnevno umnažati barem to što imamo, bez obzira koliko veliko ili malo bilo. Vjerojatno su i apostoli držali da je njihova vjera u Boga sasvim solidna, te dok nisu upoznali Isusa nisu ni primjećivali kako se može vjerovati bolje i žarče. No promatrajući Učitelja i provodeći vrijeme s njime, postalo im je jasno da je vjera kojom raspolažu tek blijedi otisak prave vjere koju im je on svjedočio i na koju ih je poticao. Otkrili su kako istinska vjera mora biti daleko snažnija i veća, te odatle dođe i njihova zamolba i vapaj: Umnoži nam vjeru!

Iz evanđeoskoga teksta nije jasno što su točno oni otkrili iz Isusova ponašanja ili vidjeli iz njegova primjera, no činjenica je da ih je on potakao da mu uprave ovu zamolbu. No što su to oni mogli konkretnoga vidjeti i naučiti od njega, shvaćajući kako im to nedostaje? Mogli su spoznati da njemu vjera nije bila obična formalnost, niti izvršavanje Zakona ili ‘odrađivanje’ obreda. Vjera je bila živo zajedništvo s Ocem, te je oblikovala cjelokupno njegovo ljudsko postojanje. I ma koliko se njegova vjera kvalitativno razlikovala od naše, u biti nama je htio prenijeti kakav treba biti naš stav prema Bogu. Isus nam pokazuje put kojim nam je ići, a jasni primjer njegova života je putokaz kojim se ravnati. S njime i mi možemo shvatiti koliko nam je vjera slaba i krhka, te kako nam nedostaje stvarnoga iskustva i zajedništva s Bogom. Prava i živa vjera je istinsko zajedništvo s njime i potpuna otvorenost njemu i njegovoj snazi. Zato Isus kaže da oni koji vjeruju mogu i dudu narediti da se iščupa i presadi u more.

Vjerovati, stoga, znači osjetiti da Bogu pripadamo, te da je on naša snaga. Vjerovati znači priznati da je Bog naš život, te cijeli svoj život podrediti njemu i njegovoj svetoj volji. Živo vjerovati znači osjetiti da nas on nadahnjuje, usmjerava, vodi i daje sigurnost našem koraku u zemaljskim bespućima. Živo vjerovati znači povećavati vlastitu svijest o njegovoj prisutnosti u nama i oko nas, te potom imati potpuno pouzdanje života unatoč svim iskušenjima. Vjerovati znači imati živu i snažnu odluku za zajedništvo s njime, te osjećati da duša živi i raste po njegovoj prisutnosti i milosti. Vjerovati znači težiti zdušno za duhovnim dobrima i prema duhovnim ostvarenjima, a odbacivati svaku napast i slabost koja na nas vreba. Živo vjerovati znači imati ispred sebe Gospodina kao cilj, a uza se kao pratitelja i prijatelja koji nas uvodi u otajstva i dubine vjere.

U tom duhu nam govori i ovo Evanđelje, te je potrebno preispitivati vlastitu vjeru da se ne umrtvi i ne okameni. Isus nas poziva na živu i djelatnu vjeru, jer samo ona može premještati dudove i brda, te nas potaknuti da živimo dosljedno i predano za Gospodina i za braću. Zato i mi vapimo Gospodinu poput apostola: Umnoži nam vjeru! I otvorimo svoja srca da to može i učiniti, jer ako nema prostora za umnažanje, onda ni on ne može učiniti to što ga molimo. A kad jednom njemu po vjeri otvorimo svoja srca, onda će nas on nadahnuti da po vjeri pristupamo i braći ljudima, dijeleći s njima dar vjere koji smo primili, kao i svu dobrotu i ljubav koja je u nama.

 

MISNA ČITANJA:

 

Hab 1,2-3; 2,2-4

Dokle ću, Gospodine, zapomagati,
a da ti ne čuješ?
Vikati k tebi »Nasilje!«
a da ti ne spasiš?
Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči,
zašto gledaš ugnjetavanje?
Pljačka je i nasilje preda mnom.
Raspra je, razmirica bjesni!
Tada Gospodin odgovori i reče:
»Zapiši viđenje,
ureži ga na pločice,
da ga čitač lako čita.
Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme:
ispunjenju teži, ne vara;
ako stiže polako, čekaj,
jer odista će doći i neće zakasniti!
Gle: propada onaj čija duša nije pravedna,
a pravednik živi od svoje vjere.«

 

Ps 95,1-2.6-9

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!

Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!

Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O, da danas glas mu poslušate:

»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji

gdje me iskušavahu očevi vaši
premda vidješe djela moja.

 

 

2 Tim 1,6-8.13-14

Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.

 

 

 
Lk 17,5-10
(Mt 17, 19–21; Mk 9, 28–29)
Apostoli zamole Gospodina: »Um-noži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu, naprotiv, reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti’? Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«