MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

ČITANJA:

Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

zelena

Sva trojica evanđelista sinoptika sažimaju razgovor Isusa i nekoga pismoznanca. Sinoptici su Matej, Marko i Luka koji „zajednički uočavaju“ i bilježe Isusove riječi i djela, a opet svaki pod svojim kutom s vlastitim ciljem pisanja Evanđelja. Matej se najbolje tumači Markom i Lukom i tako svi uzajamno.

Markov i Lukin prikaz

Sv. Marko ne donosi da je pismoznanac, scriba, bio zlonamjeran, da želi Isusa uhvatiti u riječi radi optužbe, nego dobrohotno pita Isusa: koja je zapovijed „prva od sviju“? Kada se složiše da je to ljubav prema Bogu a na drugom mjestu ljubav prema bližnjemu, Isus ga pohvali da nije daleko od Kraljevstva Božjega s obzirom na znanje, ali kako je s obzirom na djelovanje iz ljubavi, to ovdje nije rečeno (Mk 12,28-34).

Sv. Luka donosi upravo to o djelatnoj ljubavi, o djelima koja Isus očekuje od onoga koji se potpisuje zakonoznanac – legisperitus – koji ga htjede „iskušati“ pa ga upita: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? A Isus njega upita: Što Zakon kaže? Zakonoznanac odgovori: Ljubi Gospodina Boga svojega…, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Na to Isus zaključi: To čini i baštinit ćeš život vječni! (Lk 10,25-28).

Iz ovoga je vidljivo da su postojale razne prigode u kojima su se odvijali slični razgovori između Isusa i pismoznanaca. Gospodin uvijek bijaše spreman izložiti svetopisamski nauk, iako nije studirao na njihovim saducejskim i farizejskim biblijskim učilištima.

Dvije težnje s obzirom na broj zakonâ

Prije nego prijeđemo na razmišljanje o Matejevoj inačici događaja, spomenimo kako među stručnjacima Svetoga Pisma Staroga Zavjeta postojahu dvije težnje s obzirom na Zakon, na Deset Božjih zapovijedi, koje je Bog Mojsiju dao na sinajskom Horebu u 13. stoljeću prije Krista.

Težnja za proširenjem. Prva je škola pronalazila što više zakonâ, zapovijedȋ, „predajâ starih“, pa su tako stigli čak do broja 613, i to 365 zapovijedi u negativnoj formi: Ne! A 248 zapovijedi u pozitivnoj formi: De! Ova znamenka 365 odgovara broju dana u godini, a 248 broju dotadašnjih generacija.[1] Na primjer za pranje ruku bijaše 25 pravila. Isus se nije držao tih farizejskih „predaja starih“ pa se oni nisu prestajali sablažnjavati, a on ostajao miran i čist!

Težnja za sužavanjem. Druga je potraga išla za sažimanjem zakonâ, da ih je što manje, da se lakše zapamte i obdržavaju. Tako se David u Psalmu (15,3-5) pita tko se može spasiti, „stanovati na svetoj gori Gospodnjoj“. I odgovara:

– onaj samo tko živi čestito,
– koji čini pravicu,
– i istinu iz srca zbori,
– i ne kleveće jezikom,
– koji bližnjemu zla ne nanosi,
– i ne sramoti susjeda svoga,
– koji zlikovca prezire,
– a poštuje one što se Gospodina boje,
– koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege,
– i ne daje novca na lihvu,
– i ne prima mita protiv nedužna.

Eto pravila koja se odnose na jezik, ruke i srce, sve u vodoravnoj liniji u vidu ljudske pravice, ali u poštovanju onih koji se Gospodina boje.

Prorok se Izaija pita tko će prebivati u visinama i sva pravila svodi na šest, i to u jednome retku (33,15):

– onaj koji hodi u pravdi – pravednost, svakomu njegovo;
– i pravo govori: istinit govor koji je uvjet komunikacije;
– koji prezire dobit od prinude: koji ne vuče korist iz nasilja;
– koji otresa ruku da ne primi mito: ne da se nikako podmititi;
– koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću: izbjegava i slušati o prolijevanju krvi;
– koji zatvara oči da ne vidi zlo: izbjegava i gledati zlo. 

Tih šest Izaijinih prorok Mihej svodi na tri (6,8): Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe:

– samo činiti pravicu: biti pravedan u postupcima;
– milosrđe ljubiti: uz pravdu prakticirati i milosrđe, jer pravda bez milosrđa lako završi u nepravdi;
– i smjerno sa svojim Bogom hoditi: držati se Božjega puta, a ne ljudskih izmišljotina i bespuća.

Navedimo još i proroka Habakuka (2,4) koji sve svodi na jedno: Pravednik živi od svoje vjere, što će i sv. Pavao citirati: Pravednik će od vjere živjeti (Rim 1,17).

Matejev prikaz

Evo i evanđeoske verzije sv. Mateja, koju čitamo 30. nedjelje kroz godinu A.

»A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’ A on mu reče: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci’« (Mt 22,34-40).

Ovdje se izričito kaže da zakonoznanac – legis doctor – želi Isusa iskušati, a ne od njega nešto naučiti. Gospodin mu ne daje na znanje da on proniče tu njegovu izobličenu nakanu, nego mirno odgovara na njegov upit – koja je „zapovijed najveća“? Isus povezuje dvije zapovijedi koje su uzete iz dva različita biblijska izvora: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom – navedena u knjizi Ponovljenog zakona (6,5), samo što Isus umjesto „snagom svojom“ kaže „umom svojim“; i Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe – u Levitskom zakoniku (19,18).

Ljubi Gospodina Boga svoga. Ta zapovijed obuhvaća tri sfere čovjekova života:

– srce, cor, i sve njegove krjeposti koje Božjom pomoću usavršava, isto tako i sve njegove poroke za koje se čovjek kaje i od milosrdnoga Boga moli oproštenje. Sveti je Augustin iskustveno označio čovjeka pod vidom sićušnoga srca: „Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Ako se smiri srce, smirilo se ljudsko biće.

– Zapovijed obuhvaća dušu, anima, sa svim njezinim svojstvima, moćima i osjećajima, a misli se ponajviše na samu osobu koja je konstituirana od tjelesnoga „srca“ i duševne pameti i volje: osoba s vlastitom samosviješću, stvorena od Boga i usmjerena na Boga, kojemu treba staviti svu sebe u službu i slavu. Govorimo li u praktičnom životu: Koliko ima duša u župi? To jest župljana, osoba.

– Zapovijed obuhvaća um, mens, najjače svojstvo čovjekovo. Po njemu čovjek, u oholosti, ode među demone, a, u poniznosti, ode u službu Kralja velikoga, gdje je služiti jednako kraljevati.

A bližnjega svoga kao sebe samoga. Navedimo nekoliko primjera:

– Ako imaš dvije haljine, podijeli s onim koji nema nijedne.
– Bi li ti bilo drago da ti netko pritekne u pomoć kada doživiš prometnu? – Bi. Priteci i ti drugomu u pomoć!
– Bi li ti bilo milo da ti netko otme ženu ili kćer? – Ne bi. Nemoj ni ti krasti tuđih žena!
– Sviđa li ti se kada te netko ogovara ili čak kleveće? – Ne sviđa. Nemoj ni ti drugoga ogovarati ni klevetati. Itakodalje. 

Isus je tu zapovijed prema bližnjemu formulirao u Govoru na gori i nazvana je zlatno pravilo života: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12; Lk 6,31). To je pravilo u Starom Zavjetu izrečeno u negativnu obliku: „Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko“ (Tob 4,15).  

Nova i njegova zapovijed

Isus na Posljednjoj večeri učenicima reče: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). I domalo ponovi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Isus kaže da je to „nova“ zapovijed i da je to „njegova“. Po čemu je „nova“ i „njegova“ ako je na svoj način već napisana? Novost je u tome što je u Starome Zavjetu jedna zapovijed u jednoj knjizi, a druga u drugoj, a Isus te dvije različite zapovijedi sastavlja u jednu rečenicu, zapovijed, i primjenjuje na sebe. Zato je njegova: Ljubimo jedni druge, bližnje svoje, a svatko je moj bližnji, kao što je sam Isus, Sin Boga živoga, ljubio apostole i sve druge, kao što im je toliko puta, stvarno i preneseno, navijestio da će predati život svoj ne samo za apostole nego za cijelo čovječanstvo. Isus kao Druga Božanska Osoba po naravi je istobitan s Ocem, „pravi Bog od pravoga Boga“ (I. Nicejski koncil). Sv. Ivan, koji donosi dva puta tu Isusovu novu i njegovu zapovijed, tumači: Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti. I tu zapovijed imamo od Isusa (1 Iv 4,20). Zato je njegova i zato je nova. Jer te dvije zapovijedi jesu jedna, dvojedna, nerazdvojiva. Jedna se s pomoću druge dokazuje i tumači. A Isus je protumačio na savršen način: poslušan Ocu do smrti, smrti na križu. I moleći od Oca oproštenje za sve jer uglavnom ne znaju što čine!

Ljubav pod zapovijed?

Mogli bismo se na kraju upitati: Kakva je to ljubav ako je pod zapovijed? Ljubav nam se u životu ukazuje kao spontana a ne zapovjedna naklonost prema nekomu, simpatija. Ta spontanost ne ide pod zapovijed, funkcionira sama od sebe. Ali životno smo poučeni kako je ta simpatija toliko puta varljiva, kratkotrajna, izvrne se u antipatiju, čak u mržnju. Mladi se upoznaju po simpatiji, uvjereni da je to nešto besmrtno. Ženidbeni status ubrzo pokaže da se simpatična ljubav pretvara u obvezu, dužnost, poslušnost. A posluh nije laka stvar. Zato simpatičnu ljubav po kojoj su mladenci zakonito ušli u bračno stanje prati Božji zakon: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). Ne samo zakon nego prati i Božja pomoć. A kada dođu djeca na svijet, roditelji ih po naravi prihvaćaju svim srcem svojim, svom dušom svojom, ali ne na isti način djeca roditelje. Zato za djecu vrijedi Četvrta Božja zapovijed s nagradom: Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Da je to poštovanje, koje uključuje poslušnost – uslužnost – pokornost, spontano lako, ne bi bilo pod zapovijed. Tako nam Isusov primjer i Božji zakon ili zapovijed ljubavi pomaže u našim međuljudskim odnosima na putu spasenja.

Izvor: Vjera i djela

Prigodnim nastupima djece iz Vinišća obilježili smo Dane kruha.

Na kraju misnog slavlja djeca su zajedno izmolila molitvu Anđelu čuvaru.

MISNA ČITANJA: