MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Učitelju moj, da progledam.

ČITANJA:

Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

zelena

Jedan veliki problem u duhovnom životu vjernika je navikavanja na vlastito stanje. Štoviše, naviknuti se na vlastito stanje i nemati potrebu iz dana u dan biti gorljiviji i zauzetiji, to jest živjeti osoban odnos s Isusom, označava također da lagano tonemo i klizimo prema većoj duhovnoj mlakosti. Navika na duhovni život nas stavlja u kolotečinu u kojoj se vrtimo kao kotač koji je u nju upao i ne može iz nje izići. Najgore što nema puno volje ni želje jer ne vidi smisao ni potrebu ići u duhovnu neizvjesnost i nepoznato iz kolotečine u kojoj zna što ga čeka i u kojoj rutinski uspješno ‘odrađuje’ svoje svakodnevne aktivnosti.

Ali duhovni život i odnos s Gospodinom se ne može svesti na navike i na rutinu. Duhovni život može biti jedino živi odnos sa živim Bogom. Ni društvo ni pojedinci oko nas ne bi nam smjeli nametnuti svoj okvir za odnos s Gospodinom, jer njega uspostavlja samo on. Samo Isus može odrediti ispravan okvir unutar kojega se može uspostaviti zajedništvo s njime. Samo on može odrediti koji je za nas pravi način odnosa s njim, što nam ljudi ne mogu odrediti. Jer nas ljudi počesto žele staviti u svoje okvire, to jest naš odnos s Gospodinom svesti na ono što oni smatraju dostatnim. A najčešće ne vide koliko su slabi i slabovidni te koliko bi i nas svojom slabovidnošću i površnošću ograničili kad bismo im pustili da odlučuju u naše ime.

Zato se duhovni život koji svedemo na navikavanje ili na rutinu može usporediti s postupnom slabovidnošću u koju ljudi upadnu neprimjetno. Oni koji su s vremenom izgubili vid te bili prisiljeni nositi naočale ili leće, znaju da im je vid polako slabio, a da toga nisu ni bili svjesni, jer se sve događalo postupno iz dana u dan. Tek kad nakon nekog razdoblja, pogotovo ako se dogodi nešto iz čega osoba shvati da više ne vidi jednako dobro ili ako ode u međuvremenu na sistematski pregled, postaje jasno da je vid u nekoj mjeri oslabio, te da je neophodna korekcija uz prikladna očna pomagala. Na sličan način se događa u duhovnom životu koji, ako ne vodimo računa, postupno slabi kao očinji vid te se na duge staze osjećamo nezadovoljni, iscrpljeni i bezvoljni.

Sve skupa je rečeno kako bismo bolje razumjeli današnji evanđeoski odlomak u kojem nam sveti Marko opisuje ozdravljenje slijepog prosjaka Bartimeja, sina Timejeva. Promatrajući dinamiku onoga što se dogodilo, vidimo da Bartimej, čim je saznao da je gužva i metež koji čuje nastao jer je tu Isus Nazarećanin, odmah je počeo zazivati ime Isusove tražeći da mu se Isus smiluje. On se nije mirio sa svojom situacijom, već je tražio Isusovu pomoć i zahvat. S druge pak strane mnogi su ga u toj gužvi ušutkivali. Srećom bez uspjeha jer se on nije dao ušutkati, nego je još jače vikao. Taj ‘spor’ koji postoji među njima ukazuje nam da su oni koji su ga ušutkivali bili naviknuti na njegovu sljepoću, čime su očitovali vlastitu sljepoću u odnosu prema Isusu. Navikli su na slijepog prosjaka Bartimeja i nisu ni pomišljali da bi se njegovo stanje moglo promijeniti. Jednako tako su pokazali, osim što su se mirili sa Bartimejevom sudbinom, da su ‘navikli’ i na Isusa. Očito ga nisu smatrali tako moćnim čovjekom pa nisu niti htjeli da se zamara tim nemogućim slučajem.

Sreća potom da se slijepi prosjak nije mirio sa svojom sudbinom, već, svjestan da je došao Mesija, odlučno ga zaziva: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Jednostavno nije htio propustiti prigodu koja mu se ukazala Isusovim dolaskom. Njegovo uporno zazivanje urodilo je plodom, jer je Isus, čuvši njegovo vikanje, odlučio saslušati njegovu molbu i uslišiti je. Zanimljivo da se Bartimej nije mirio sa svojim stanjem i nije na nj navikao, premda je upravo on imao najviše razloga za beznađe i zdvajanje, te ako itko, onda se on cijelog svoga života morao miriti sa svojom sudbinom. No on je očito već prije od nekoga čuo za Isusa i za njegova djela, što je u njemu probudilo novu nadu zahvaljujući kojoj se nije prihvaćao usud vlastite sljepoće. Zato je uspijevao glasno vikati i dozivati Isusa da mu se smiluje, čime je pokazao da ima živi odnos s njim, premda ga nikada nije vidio, ali je barem o njemu slušao, a i vjerom prihvatio da je obećani Mesija koji je moćan i slijepima vid vratiti. Zato mu je Isus i rekao u trenutku iscjeljenja: “Idi, vjera te tvoja spasila!” Imajući u srcu živu vjeru prema Isusu, Bartimej je nadišao sebe odbijajući se naviknuti na svoje stanje, te je tako Isusovom dobrotom zadobio vid. A oni koji nisu prepoznali u Isusu mesijansku snagu i poslanje pokazali su se slijepima usred vlastitih ljudskih navika, pa im Isusova prisutnost nije donijela toliko koristi koliko je donijela slijepom prosjaku Bartimeju.

Ne preostaje ni nama nego da, poput Bartimeja, iskreno zazovemo Isusa i da se ne ustručavamo probiti zvučni zid onih koji nam, ušutkujući nas, ne daju mogućnost susreta s njim. A ušutkuju nas na mnogo načina svojim navikama na mlakost duhovnog života, na osrednjost ljudskosti i na toliko drugih načina. Sve oko nas što nam ne omogućuje živi dinamizam vjere i duhovnoga rasta samo je zvučna barijera da ne čujemo Isusa i pokušaj da se ušutka iskonski zov naše duše koja ga traži, svjesna da živi od susreta s njim koji nam vraća vid i daje nove prigode i mogućnosti za cjelovitiji život. Poput Bartimeja ne dajmo da nas ljudi drže u tami sljepoće mlakog duhovnog života, već se otmimo svemu što nas sputava i odlučno nastavimo svoj hod prema Isusu i s Isusom, bez kojega riskiramo ostati slijepi cijeloga života. Ne uskratimo si istinsko duhovno iskustvo na koje nas poziva Gospodin, a kojemu je primjer slijepi prosjak Bartimej koji je u Gospodina isprosio ozdravljenje, a nadasve je primio milost da je utisnuo u srce nezaboravan lik Sina Božjega koji mu je ostao najveće bogatstvo i dar života.

Izvor: Vjera i djela

MISNA ČITANJA: