Bolno je sjećanje na ubijene branitelje i civile u Vukovaru i na Ovčari, ali još je bolnija i žalosnija pomisao da je takva razaranja i pogubljenja mogao učiniti čovjek.
Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek može pasti ispod razine svoga dostojanstva, koliko može biti nečovjek kad ideologija pomrači um i sljepoća zla zahvati srce. Žao mi je da još neki ljudi ne shvaćaju da je Hrvatskoj bio nametnut rat zbog suludih pretenzija na tuđe teritorije. Sa svojim žrtvama i ranama na duši i tijelu, s tolikim roditeljima, očevima, majkama, suprugama i djecom, s bolnim ranama onih koji još uvijek tragaju za grobom svojih najmilijih, zbog njih i u ime svih njih Vukovar i danas vapi i moli! Ne osvetnički, nego oprosnički i istinoljubivo, s molitvom koju svi mi ovdje okupljeni zajednički izričemo: O Bože, oslobodi nas i sve ljude pomračenosti uma! Prosvijetli srca svih ljudi i udalji ih od sljepoće zla i mržnje! To je i vapaj, štoviše krik i svih poginulih, na bilo kojoj strani i od bilo čije zloćom zaslijepljene i vođene ruke.
Krv pogubljenih i nevino osuđenih vapije u Nebo. A Nebo traži i doziva čovjeka: a gdje ti je brat tvoj? Sam Bog uzima čovjeka pod svoju zaštitu. Budući da se radi o slici Božjoj i o bratu – čovjeku, ni zemlja ne smije i ne može zaboraviti ljudska zlodjela. Ne smije prijeći preko toga zbog Boga i čovjeka, Neba i zemlje; ne smije ostati ravnodušna zbog naše prošlosti, ali još više zbog naše budućnosti. Potrebno je da istina iz tame groba izađe na svjetlo. Samo istina oslobađa. Samo ona je put pomirenja, temelj života i suživota. Samo istina, istina u pravdi i ljubavi je odgojiteljica ljudskosti i put naše budućnosti.
Istina o našoj prošlosti ne želi nas zatvoriti u prošlost, već je bitna za našu budućnost. Riječ je o kriterijima dobra i zla, o vrednotama i odgovornosti kako unutar našeg društva, tako i za odnose s drugima. Uvjeren sam da nam je svima stalo do objektivne povijesne istine, do istine i poštovanja prema tolikim žrtvama. Nije moguće pobjeći pred istinom, jer ako i pokušamo sakriti se u tamu zemlje, ipak, pojaviti nam se je pred svjetlom istine Neba.
Braćo i sestre! Da, živo nas zanima istina, ali ne samo ona tamnih noći prošlosti, već nas kao ljude i kao vjernike još više zaokuplja pitanje cjelovite istine i konačne budućnosti života naših poginulih branitelja. Konačno, priznat ćemo, ovo pitanje budućnosti i cjelovita istina o ljudskom životu, ipak, postaje i ostaje najvažnije pitanje.
no images were found
»U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi.
Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.«
Ps 16,5-5.8-11
Gospodin mi je baština i kalež:
Ti u ruci držiš moju sudbinu.
Gospodin mi je svagda pred očima;
jer mi je zdesna, neću posrnuti.
Stog’ mi se raduje srce i kliče duša,
i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit’ dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu u život,
puninu radosti pred licem svojim,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Heb 10,11-14.18-18
I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha.
A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.
A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.
Mk 13,24-32
(Mt 24, 29–31; Lk 21, 25–28)
Nego, u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati
i mjesec neće više svijetljeti
a zvijezde će s neba padati
i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.«
(Mt 24, 32–35; Lk 21, 29–33)
»A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.«
»A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
