Dar očinjega vida vrlo je dragocjen. To znaju osobito oni, koji su slabovidni, koji imaju imaju smetnje vida ili nesreću da su slijepi. U Evanđelju susrećemo čovjeka koji je od rođenja slijep i baš je zbog toga postao prosjak.
Neki su tvrdili prebrzo, sasvim sigurno da je Bog kaznio roditelje slijepca a i njega samoga zbog bilo kakvog skrivenog grijeha. Na to je Isus odgovorio: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.”
I Isus ozdravlja slijepca od rođenja. On to čini proračunato u subotu.
Što iz toga slijedi, je razračunavanje Isusovih protivnika sa slijepcem a i s Isusom samim. Farizeji jednostavno ne žele prihvatiti da se po snazi Božjoj dogodilo čudo. Pokušavaju poreći ono što je tako jasno i očigledno, i na taj način pokazuju sljepoću svoga srca.
Bivši slijepac naprotiv vidi jasnije: Isus mora biti poslan od Boga; inače ne bi mogao učiniti takvo čudo. Javno svjedočenje ozdravljenoga nailazi na protivljenje, i konačno biva izbačen iz sinagoge.
U ponovljenom susretu s Isusom ozdravljeni spoznaje:Isus je obećani Mesija, Sin Čovječji. Baci se ničice preda nj: “Vjerujem, Gospodine!”
Sigurno smo iskusili, da ima stvari za koje nemamo uvida. Mnogo je toga u stvarnosti sasvim drukčije, nego smo prije toga zamišljali. Kako smo lako u opasnosti, da druge ljude osudimo! Bog sam gleda u srce, i mi se ne smijemo drznuti, biti suci nad drugima.
Bog nas je u Isusu Kristu obasjao. Mi smo po vjeri u njega postali “gledajući”. Zbog toga želimo biti zahvalni i dati svjedočanstvo, slično kao slijepac. Sigurno je također da moramo računati s mnogim protivljenjima i nerazumijevanjima. Ipak, naši bližnji koji su u traganju za istinom, trebaju svjedočanstvo vjere.
Iz tame grijeha i smrti izvodi nas samo jedan put: vjera u raspetoga i uskrsloga Otkupitelja. Mi kršćani ljudi smo uskrsne nade. Bog nas ljubi i želi nas u svojoj ljubavi za svu vječnost usavršiti. Neka nam on stalno obasjava srce svjetlom svoje milosti!
Fra Jozo Župić
************
Stvarno je čudo što će slijepac od rođenja progledati. To je Isus uradio. To nije ispričano da se čudimo Isusu i njegovoj božanskoj ozdraviteljskoj snazi. Tu se prije svega radi o “rasvjetljenju” srca i razuma. Radi se o svjetlu vida vjere. Bez njega sam slijep, iako vidim.
Vidim li ja kako sam i sam taj slijepac od rođenja? Ako da, tada polako postajem onaj koji vidi. Kako je puno sljepoće u meni! Kako puno toga ne vidim, previdim, ne zapažam.
Psiholozi nam ukazuju na to, da puno toga moramo previdjeti, da imamo pregled. Mi bismo od dojmova bili potpuno preplavljeni, moglo bi nam se dogoditi da stalno izabiremo u nesvjesnom stanju, ne bismo se mogli koncentrirati na određene stvari. Nažalost na taj način previđamo stalno stvari i ljude koji traže od nas pažnju. Slijepi smo za nevolju drugih jer se previše bavimo sobom.
Ali, poznajemo li sami sebe bar malo? Kako često utvrdimo: pogreške drugih točno vidimo, a za vlastite smo slijepi.
Još je gora sljepoća kada je u pitanju Bog. Vidimo li Boga u našemu životu, da je On tu i da djeluje? Mi smo bilo gdje na površini, na vanjštini, a on je u našoj sredini, u našemu srcu. Ali smo slijepi i vjerujemo da vidimo. O, kad bismo htjeli priznati da smo dosad malo vidjeli, da smo bili slijepi za Božju tajnu koja nas okružuje i nosi naš život.
Isus je izliječio slijepca od rođenja. To se evanđelje čita u korizmenom vremenu, jer Isus želi i nama darovati vid. Preduvjet: da i mi želimo progledati. Da čeznemo za tim, da ne idemo slijepi kroz život.
Isus želi da vidimo. Krštenje je nazvano “prosvjetljenje”.Obred krštenja ponavlja ono što je Isus učinio slijepcu u znakovitom obliku: krštenik biva pomazan svetim uljem i kršten vodom. Krist je postao svjetlo njegovoga života. Sjećamo li se riječi iz obreda krštenja: Dijete vam je Krist prosvijetlio da sveđer živi kao dijete svjetla.
Ali, nažalost moramo priznati da su kršćani, krštenici često puta kao i nekršteni: zar nema puno sljepoće među nama koji nosimo Kristovo ime? Da, nažalost, moram potvrditi. Ali jedno znam sa sigurnošću: Vjera je svjetlo na mome putu. Bez nje bih tapkao u mraku. Vjera otvara oči. Ona otvara srce za Boga i za druge. I dobro se može vidjeti samo srcem.
***************
Primjer slijepca od rođenja koji je od Isusa na čudesan način izliječen, može nam pomoći, otkriti pravo svjetlo, s kojim nas obasjava Božja ljubav.
Mi koji vidimo ne možemo predočiti sebi što za nekoga znači roditi se slijep. Ima li taj čovjek uopće pojma o svjetlu, o bojama, o obliku i liku svijeta i života? Takozvane “unutarnje slike” koje svaki čovjek oblikuje, i u kojima on organizira svoju predodžbu, svoje mišljenje i svoje sjećanje, vjerojatno drukčije proizvodi sliku kod čovjeka koji je od početka slijep: on “gradi” sebi svoj svijet na temelju preostalih dojmova i opažanja, kojima je sposoban: ipak on može čuti i govoriti, ima osjetilo opipa i može mirisati. Iskustva takvih ljudi pokazuju i obznanjuju da oni na svoj način katkad više opažaju nego to mi sebi možemo predočiti. Područja stvarnosti kao i stvari života koje možda za nas nisu važne, za slijepce mogu biti vrlo značajne.
Ipak svaki slijepac čezne, da može s tjelesnim očima vidjeti, iako u konačnosti jedva može sebi predočiti što to znači!
Kako je stoga bilo veliko slavlje i radost pogođenoga kao i njegove rodbine i prijatelja, kad je Isus slijepcu od rođenja darovao vid. Izliječeni je shvatio: ovdje se dogodilo nešto veliko, čudo. Moje izliječenje povezano je s Bogom i ja vjerujem onome koji me izliječio. On ne može biti grešnik kako su tvrdili farizeji, nego je on prorok Božji, možda baš očekivani Mesija.
Jesmo li mi oni koji već vide? Pitanje zvuči provocirajuće. Ili drukčije formulirano: Jesmo li za bitne stvari života postali oni koji “vide”. Često naime živimo kao “na površini” i ne opažamo da smo najvažnije previdjeli. Kako često prosuđujemo ljude samo po vanjštini! Tu brojimo mladost, ljepotu i snagu, ili također moć, posjed i čast, dok nam “unutarnje vrijednosti”, pravo bogatstvo čovjeka nisu važne. Kako se lako dogodi da se prevarimo i nekoga držimo za velikog, a on u stvarnosti to nije. I obratno, možda je čovjek kojega nismo zapazili, u svom srcu pun vjere i ljubavi i čini puno dobra…
Tako nam današnje evanđelje može pokazati kako možemo s Božjom pomoću u srcu postati ljudi koji “vide”. Smijemo i trebamo moliti Boga da nas obasja svjetlom svoje milosti. Neka nas Duh Sveti oslobodi iz tame zablude, grijeha i smrti i daruje nam pravi život. Najviše što možemo primiti “očima srca” je ljubav Božja koja nas stalno prati i uz nas je. Puno puta sve može biti zastrto i puno oblaka, ako i dalje ne znamo i nismo načistu da je Bog ipak kod nas i da nas ne napušta. To u srcu “vidjeti” i iz potpunog osvjedočenja čvrsto vjerovati, sigurno nije lako. Ipak ako nam Bog daruje svoju milost, tada se izdižemo iznad toga trenutka i postajemo ljudi koji “vide” najvažnije stvari života.
Kako će jednom biti u nebu? Ako s pomoću Božje milosti nakon naše tjelesne smrti postignemo taj cilj, mi ćemo na sasvim nov i nečuven način “vidjeti” “što oko nije vidjelo i uho nije čulo i čovjeku ne pade na pamet: što Bog pripravi onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).
Molimo svetu Bogorodicu Mariju da pomogne nama i našim bližnjima dospjeti u slavu gledanja Boga u nebeskom kraljevstvu.
MISNA ČITANJA:
1 Sam 16,1b-1b.6-7.10-13a
U one dane: Reče Gospodin Samuelu:”Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.”Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.«
Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgovori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« Jišaj posla po njega: bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu.
Ps 23,1-6
Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodinovu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Ef 5,8-14
Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli:
»Probudi se, ti što spavaš,
ustani od mrtvih
i zasvijetljet će ti Krist.«
Iv 9,1-41
Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«
»Dok je dan,
treba da radimo djela
onoga koji me posla.
Dolazi noć,
kad nitko ne može raditi.
Dok sam na svijetu,
svjetlost sam svijeta.«
To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik«. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.
Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«
Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!«
Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?«
Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga.
Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori:
»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.«
