MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Isus ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.

ČITANJA:

Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

zelena

Na današnjoj nedjeljnoj župnoj svetoj misi je bilo posebno svečano i radosno jer smo dobili novog člana župne zajednice, malog novokrštenika Davida Kusturu.

I razlila se ljubav u srcima svih istinskih članova viniške župe zbog ovog svečanog čina krštenja. Bog koji je ljubav, ljubav ljubavlju vraća. Ovaj nas je nedjeljni dan usmjerio k toj Ljubavi koja se u izobilju nastanila u srcu novokrštenog djeteta, u srcu malog Davida.

Prihvaćajući sugestiju koju su ponudili kardinali na konzistoriju 1991. god., papa Ivan Pavao II. u svojoj je enciklici o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života Evangelium vitae (Evanđelje života) iz 1995. god. predložio da se svake godine u različitim narodima slavi Dan života (br. 85). Slijedeći temeljne misli te enciklike, Dan života posvećen je razumijevanju života kao dara Božjega, a iz čega proizlazi da je svaki život svet i nepovrediv od trenutka začeća do prirodne smrti.

Imajući u vidu utjecaj onih svjetonazora koji tvrde kako nije svaki život vrijedan življenja i shodno tome podupiru pobačaj, umjetno začeće, zamjensko majčinstvo, potpomognuto samoubojstvo, eutanaziju, distanaziju, eugeniku, pokuse na ljudskim embrijima itd., Crkva, slijedeći poticaje svetoga Pape, želi jedan dan u godini posebno svratiti pozornost vjernika na takva zastranjenja i potaknuti ih da se u okviru svojih mogućnosti uvijek zalažu za dostojanstvo svoga i tuđeg života.

Sam Dan života ne slavi se u svim zemljama u isto vrijeme, nego prema odluci pripadajuće biskupske konferencije. Hrvatska biskupska konferencija donijela je odluku o obilježavanju Dana života već 1996. god. i odredila da se on slavi u prvu nedjelju u veljači. Tom se prigodom predsjednik Vijeća HBK za život obraća vjernicima putem tematske poruke kojom želi upozoriti na opasnosti vezane uz nijekanje svetosti i nepovredivosti ljudskog života, posebno imajući u vidu neke aktualne probleme te time potaknuti svakog čovjeka dobre volje da razumije vrijednost postojanja.

Iako je riječ o iznimno važnim temama, oslonjenima na Petu Božju zapovijed: „Ne ubij“, na shvaćanje dragocjenosti života po Božjem djelu stvaranja i po utjelovljenju vječne Božje Riječi, odnosno o onim temama o kojima treba vikati s krovova (usp. Mt 10,27b), ipak primjećujemo kako se one češće izbjegavaju i zamjenjuju nekim drugim, manje uznemirujućim. Tako se sve manje mogu čuti poruke koje će jasnim riječima izraziti da su npr. pobačaj, eutanazija i pokusi na ljudskim embrijima ubojstvo, a pogotovo da se isto odnosi na umjetno začeće. Na sličan će se način izbjegavati govoriti npr. i o grešnosti zamjenskog majčinstva i svih drugih postupaka koji su usmjereni protiv života, a koji uz moralne imaju i ozbiljne demografske posljedice.

Sveti Ivan Pavao II. davno je takvu stvarnost označio sukobom civilizacije ljubavi i civilizacije smrti, jasno pokazujući plemenitost prve i opasnost druge. Nažalost, mnogi današnji vjernici ne vide jasnu razliku između jednog i drugog i spremni su prihvatiti svjetovno liberalno tumačenje koje se svodi na izbor bez odgovornosti, odnosno sve je veći broj onih koji ne prihvaćaju učenje Crkve o svetosti i nepovredivosti svakog ljudskog života u bilo kojoj životnoj fazi, a nemali je i broj onih koji uopće ne zna što i zašto Crkva barem o nekim od tih tema uči.

Zato je Dan života izvrsna prilika da se kroz različite oblike potvrdi, pojasni i istakne učenje Crkve o životu kao daru svemogućega Boga i zato nikome nije dozvoljeno igrati se Stvoritelja i Gospodara života. Vrijedno je da se to naglasi na svetim Misama toga dana, barem u dijelu propovijedi, kao i da se poticajnim riječima ohrabruje ljude da zahvalni Bogu i svojim roditeljima prihvate i njeguju život kao neizmjeran dar.

Evanđeoski odlomak pete nedjelje kroz godinu liturgijskoga ciklusa B (Mk 1,29-39) nastavlja se na onaj koji je čitan i tumačen prethodne nedjelje. Sve što je u Pismu bogoduho napisano, nama je za spasenje korisno. Samo nam valja pozorno uočavati i učiti te bogobojazno primjenjivati. 

Liječenje – posluživanje 

Marko evanđelist redigira svoje Evanđelje prije pada Jeruzalema (70. g.), a koje je uglavnom slušao od samoga sv. Petra, svjedoka i propovjednika, kojemu svojedobno bijaše tajnik, pisar i prevoditelj u Rimu.

»I odmah pošto iziđoše iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im« (Mk 1,29-31).

Isus. U kafarnaumskoj sinagogi Krist Gospodin, na temelju pročitana biblijskoga teksta, za stalkom za čitanje propovijeda na udivljenje svih nazočnih. Ne donosi se sadržaj propovijedi, nego samo reakcija puka. Znamo što govori: Obratite se od grijeha i vjerujte Evanđelju. Ispituje savjest i vjeru svojih slušatelja.

– Ovaj zna komu govori i što hoće, čuje se tihi komentar. Neviđen poznavatelj ljudskih duša.

– Na krik jednoga opsjednutoga, Gospodin na vlastitu inicijativu oslobađa čovjeka od sotonskog utjecaja. Isus svoje snažne riječi potvrđuje svojim vidljivim čudesnim djelom.

– Sve se događa na još veće začuđenje židovskih vjernika. Ostani s nama, Gospodine, viču neke da ih Gospodin čuje.  

Isus izlazi iz sinagoge. Spominju četvorica učenika: Šimun/Petar i brat mu Andrija, Jakov i brat mu Ivan, zajedno s Učiteljem. Gospodin prepušta njima odluku kuda će poći. Jedan od učenika, vjerojatno Petar, spomenu Isusu da je vrijeme objeda i da bi ga rado pozvao na ručak u svoju kuću. Betsaida je od Kafarnauma sat hoda, oko 6 km. Isus pristade. I sva četvorica novih učenika pođoše s Učiteljem prema Petrovoj kući.   

U Petrovoj i Andrijinoj kući stanovaše i Petrova punica. Neki vele da je Petrova supruga bila umrla. Kako umrla, ako sv. Pavao do više godina govori: Zar samo Barnaba i ja ne smijemo voditi sa sobom u misije žene vjernice kao što ih vode drugi apostoli, pa i sam „Kefa“ (1 Kor 9,5). Evanđelist nije zainteresiran za tumačenje stanja u Petrovoj obitelji da udovolji čitateljskoj radoznalosti nego da kaže što Isus čini i uči. Približiše se Petrovoj kući u kojoj se njegova punica trese u ognjici.

Netko dovitljivo reče: Ako se Šimunova/Petrova punica nije mogla dignuti iz postelje kada su joj javili: „Eto ti zeta!“ – onda je zbilja bila bolesna. Čak je još vjerojatnija verzija evanđelista Luke, liječnika, koji stručno dijagnosticira da je punicu „mučila velika ognjica“ (Lk 4,38). A punica, povrh velike groznice, u sto drugih muka: svakoga živoga poslužuje s dobrim raspoloženjem, a sada, došli joj najugledniji Gosti, Isus s četvoricom učenika, među njima i njezin zet, a ona ne može na noge!

Kada uđoše u kuću, rekoše mu za bolesnicu. Isus, pred svima, uze ženu za ruku, čak ne progovori nijedne riječi. Podiže je, i pusti je ognjica. U hipu. I odmah se zahvalna ozdravljenica dade na posluživanje. Koliko joj je bilo drago što je ozdravila, bilo joj je još draže što može poslužiti ovako rijetka Gosta s njegovim novim učenicima. Malo ribe, kruha, svježih jaja, koji pijevac… Vina ima, što je Bog dao.

Bolesne iscjeljuje, zloduhe istjeruje 

Nakon čudesna izlječenja žene i njezina zahvalna posluživanja, svi su pred Petrovom kućom kamo će narod provrvjeti s raznih strana.

»Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike ‑ a bijahu mnogi i razne im bolesti ‑ i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali« (Mk 1,32-34).

I kada gledaš ovaj silan svijet, „sav grad nagrnuo“, zato što su čuli da je u sinagogi istjerao nečistoga duha, a ovdje iscijelio stariju ženu od velike ognjice, samo zaključuješ koliko su bolne te ljute ljudske nevolje. Zar nema pravo Job koji se u Prvom čitanju pita: „Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji?“ (7,1). Prava i neprestana borba, vojevanje. Isus liječi riječju, rukom, pogledom, a sve besplatno. Ne zna se što je čudesnije. Nečuveno, neviđeno. Svi traže Isusa. Svi bi k njemu. Hoće zdravlja. Najčešće se ljudi istrošili na puste liječnike i lijekove, a nekima se bolesti pogoršale. Svi traže učinkovita lijeka. Ni ovi koliko-toliko zdravi, koji dovedoše ili donesoše bolesne, ne dođoše da Isusu slavu daju, da mu čestitaju, da izraze radost što imaju takva sugrađanina, nego: – De i mene! Povuci me malo za ruku! Daj da ti barem dohvatim skut haljine! I bijahu mnogi bolesnici i razne im bolesti. Među njima ima i opsjednutih koji uzvikuju i uznemiruju nazočne. Isus pokazuje božansku dobrotu, strpljivost, želju da im dadne zdravlja i vrati im pun životni polet. I liječi po redu sve bolesnike svih vrsta bolesti, posebno oslobađa opsjednute i zlodusima ne dopušta da išta govore! Oni su štetočine, napasnici, i od njih može biti samo zla i kada progovore. Izliječeni odlaze, bolesni dolaze, dovoze ih, donose ih ukućani ili susjedi. Neprebrojivo. Ne mogu ih oni toliko dovesti, koliko ih Gospodin može izliječiti! I duševno i tjelesno.

Upadljivo je u oči kako se svi žele Isusom okoristiti, a evanđelisti ne ističu da mu se žele zahvaliti. Gospodin nas odgaja i bolestima da znamo k nebu uzdići ruke i srce u vjeri da ima Boga i da nam može i hoće pomoći. Kada nam sve teče ko po loju, mi i ne mislimo puno na svoje dužnosti i pristojnosti prema Bogu. Kaže mama onomu malomu koji je počeo jesti: Sine, reci: Bože, pomozi! Kaže mali: Mogu ja i sam! Nažalost, tako govore i odrasli i stariji. A ne mogu sami. Kada smo zdravi, mislimo da možemo sami, a i tada nam Bog svojom milošću pomaže! Kada nas Božje sunce grije, rijetko nam pada na pamet da Bogu zahvalimo za sunce. A kada nas Nebo posjeti gromovima i „klimatskim promjenama“, onda: Bože, zaštiti nas, čuvaj nas. A jednako je njegovo i žarko sunce i gromovi nebeski!

Gospodin moli i radi

Isus je zanoćio kod Petrove kuće, ali nije osvanuo.

»Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: ‘Svi te traže.’ Kaže im: ‘Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.’ I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio« (Mk 1,35-39).

Još u zoru, za mraka, Isus se probudi i, bez odjave drugima koji još spavahu, ode na samotno mjesto na molitvu. On je uvijek raspoložen na molitvu Ocu nebeskomu. Nikada se ne ispričava da je umoran, da će sutra. A ako je itko bio umoran, on je bio umoran od silne navale naroda, od stalna iscjeljivanja njihovih raznih bolesti i opsjednuća. Iz njega izlazi neka „sila“, reče nekom zgodom (Mk 5,30). Isus pokazuje da je molitva razgovor s Bogom. U prvom redu naša zahvala za sva Božja dobročinstva. Traženje savjeta u Boga. Molbenica da se ispuni volja Božja ovoga današnjega dana. Da idem putom koji mi je Bog zacrtao, a ne putom zlim. A ako sam po zlu pošao, da se pokajem, obratim, vratim na pravi put.  

Kada je Petar primijetio da Isusa nema ondje gdje je sinoć ostao, pođe s drugim učenicima u potragu. Nađoše ga u jednome šumarku u molitvi. Ne pristupaju mu dok im on ne dadne znaka. Rekoše mu:

– Učitelju, svi te traže! Ima ih više nego jučer. Nadošle nove navale naroda s raznim potrebama. I samo pitaju za tebe. Koliko će čovjek prevaliti puta da mu sin na uho pročuje ili kći na oko progleda.

A Isus reče učenicima neočekivanu evanđeosku: Hajdemo odavde na drugu stranu. U obližnja mjesta. Zašto? Da i ondje propovijeda. I liječi bolesne i opsjednute kojih nije nedostajalo. Pavao apostol u Prvoj Korinćanima (9,16) u Drugom misnom čitanju, sav u strahu i trepetu: „Jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti!“ Potresne li evangelizacijske svijesti! Velečasni, kada si se ti tako izrazio?

Isus nije došao da svaku osobu izliječi, nego u prvom redu da navješćuje kraljevstvo Božje i da one koje zatekne ili mu dođu na oči ne otpusti bez zdravlja i zdrave riječi. Isus moli i radi – orat et laborat. To je njegov program, kudikamo prije Benedikta iz Nursije.

Poruke iz Isusova ponašanja, moljenja, propovijedanja i ozdravljanja:

1. – Propovijed. Isus je po poslanju propovjednik „Evanđelja Božjega“. Navjestitelj Kraljevstva nebeskoga – Obratite se! On ima što reći u galilejskom Kafarnaumu i u feničkom Sidonu, u palestinskoj Samariji i u sirijskom Dekapolu.

2. – Molitva. Isus uvijek ima vremena za Boga, za molitvu, za razgovor s Ocem nebeskim. Kao što čovjek uvijek nađe vremena družiti se i razgovarati s dragom osobom, tako se Isus odmara kada s Ocem razgovara. Poticajan primjer nama, koji mirno zaključujemo dan: večeras ne mogu izmoliti časoslova jer sam se umorio u pastoralu! Isus ne odstupa od svoga programa: Zna kada treba poći na molitvu Ocu. Zna da ne može ostati u Kafarnaumu, nego da treba poći i drugamo: propovijedati i pomagati.

3. – Dobročinitelj. Kada Petar nađe Isusa u molitvi, reče mu: Svi te traže. Ljudi samo za tebe pitaju. Tek počeo, a već jedinstvenu glasovitost stekao. On pokazuje beskrajnu strpljivost s narodom. Svakomu treba i hoće pomoći: onomu vratiti vid, onoj sluh, onoga dignuti na noge, onoga s postelje, one osloboditi od sotonske sile, zabranjujući im da išta pričaju o njemu. Jasan primjer svima nama da sa sotonom nemamo posla! Daleko mu kuća! A sve to da pomogne čovjeku i da ljudima kaže kakav je Bog: pun sućuti, dobrote, ljubavi, lijeka. Isus čini dobro, a svako mu je učinjeno dobro čudesno i prečudesno. Bilo jedno čeljade ili mnoštvo. Ima vremena, ljubavi i pomoći i za ono malo i za staro, i za ono zdravo i za bolesno. Prođe zemljom čineći dobro, veli sv. Petar (Dj 10,38).

4. – Isus očekuje da mu reknemo hvala, a mi: daj još! Kada izliječi onih deset gubavaca (Lk 17,11-19), svi od radosti odletješe svojim kućama. Samo se jedan vrati da Bogu dadne slavu. Isus ga upita: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“ Tu smo: devedeset posto nezahvalnih, a deset posto daje Bogu čast i slavu. I ovaj zahvalni bijaše tuđinac, Samarijanac! Kako Isusu ne iskazati zahvalnost, kao što on zahvaljuje Ocu nebeskomu.

Isus nam je doista ne samo životna pomoć nego i jedinstven uzor. Hvala mu i slava!

Izvor: Vjera i djela

Don Matina homilija:

Nakon svete mise usljedio je obred GRLIČANJA.

Svake godine o blagdanu sv. Blaža (Vlaha), po svim crkvama dijeli se blagoslov grla, po zagovoru svetog Blaža, liječnika, biskupa i mučenika iz davnih kršćanskih vremena. Ovaj se blagoslov temelji na prastaroj predaji po kojoj je sveti Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost.

Svećenik s dvije svijeće pristupa vjerniku i govori: “Po zagovoru svetog Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!”

MISNA ČITANJA: