Prema nauku Katoličke crkve, BI. Dj. Marija, sa svojim božanskim Sinom Isusom Kristom, zauzima najčasnije mjesto među svim stvorovima. Marija je između svih žena odabrana da bude bezgrešna Majka Božja i Majka naša, Kraljica neba i zemlje, Posrednica milosti kod prijestolja svoga Sina. Gospodin Bog hoće da se Mariji iskazuje posebna čast, da je štuje nebo i zemlja, anđeli i ljudi. Bog nam je svoju volju očitovao u Evanđelju koje govori kako Mariju nebeski Dvor pozdravlja preko Gabrijela: Zdravo milosti puna! Gospodin je s Tobom! A ljudski je rod pozdravlja preko Elizabete: Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Od riječi Gabrijela i Elizabete nastala je divna molitva kojom kršćani kroz 20 vjekova najradije pozdravljaju svoju nebesku Majku i Kraljicu. Tom molitvom kršćani izrazuju ljubav i odanost prema Majci Božjoj, od nje traže pomoć i zaštitu u svim nevoljama, potrebama i kušnjama. Uvjereni su da im Marija može pomoći, jer je Majka Božja; da im rado hoće pomoći, jer je i naša predobra Majka. I nije stoga čudo da se kršćani svih vjekova, tako reći, natječu kako bi Majci Božjoj što veću čast iskazali, kako bi što bolje njezinu pomoć i zaštitu osigurali.
Presvetoj je Djevici mila sinovska ljubav i odanost njezine duhovne djece, ona rado prima izraze štovanja svojih vjernih sinova i kćeri. Ona im svima rado pritječe u pomoć u svim duhovnim i vremenitim potrebama. Ona pače želi da se njoj što češće obraćamo, da od nje uvijek pomoć za se i za svoje tražimo. Zato je širom kršćanskoga kat. svijeta odabrala posebna mjesta, gdje preko svojih svetišta, preko svojih slika, kipova dijeli milosti svojoj duhovnoj djeci. Ta se mjesta mogu nazvati kraljevskim gradovima, u kojima je Kraljica neba i zemlje postavila prijestolje svoje dobrote, ljubavi i milosrđa; u kojima je ona svaki dan pripravna da sluša molbe i vapaje svoje duhovne djece; u kojima ona bez prestanka dijeli obilne milosti.
Bezbroj je takvih Marijinih kraljevskih gradova u katoličkom svijetu, a u našoj su Domovini najpoznatiji: Solin, Trsat, Sinj, Olovo, Bistrica i dr
U Vinišću se blagdan Vele Gospe svečanom misom slavi u dvorištu crkve Gospe od Zdravlja na Oriovici.
Slika 01. Proslava blagdana Vele Gospe ispred crkve Gospe od Zdravlja na Oriovici
Čudotvorna Gospa Sinjska
Dalmatinski zagorski gradić Sinj poznat je danas ne samo po cijeloj Domovini nego i u dalekim stranama svijeta, gdje god ima Hrvata katolika. Svoju slavu duguje Sinj u prvom redu ČUDOTVORNOJ SLICI MAJKE BOŽJE kojoj se evo skoro tri stoljeća iskazuje posebno štovanje; preko koje su vjernici cetinske krajine i drugih naših krajeva primili bezbrojne milosti, a 250-godišnji spomen na jednu od ponajvećih takvih milosti povod je ovom kratkom prikazu povijesti Čudotvorne Gospe Sinjske.
Slika 3. Slika Gospe Sinjske
Slika Gospe Sinjske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršć. umjetnost. Ona ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje. Glava je nagnuta prema lijevom ramenu, čelo je visoko, oči su oborene, obrve visoko svedene. Lice je malo odugo i lijepo zaobljeno. Desni obraz vidi se čitav, i njim se prelilo blago rumenilo. Od lijevog obraza naslikan je samo manji dio. Vidi se i malo vrata. Ispod koprene vidi se malo tamno-kestenjaste kose više čela i okolo sljepoočica. Čitavo lice vrlo je milo, blago i malo turobno, a opet ljupko i lijepo. Poviše glave prebačena je dvostruka koprena: gornja, svijetlozelene boje, podšivena blijedožutom podstavom, spušta se niz leđa sve do dna slike; a donja, tamno-pepeljaste boje, veoma prozirna, savija se u lijepim naborima oko ramena i gornjega dijela prsiju. Gdje svršava donja koprena, vidi se da je Majka Božja obučena u crvenu haljinu, koja je na prsima uredno nabrana i onda stegnuta nazelenim pasom. Oko glave je velik svijetao kolobar, nagnut prema položaju glave.
Sveta je Slika naslikana na platnu. Duga je oko 58 cm, a široka oko 44 cm. Dobro je sačuvana, samo je na više mjesta kao prelomljena. Ti su pregibi nastali vjerojatno kad su redovnici bježeći pred Turcima morali Sliku nositi u torbi ili kovčegu. Temeljito ju je očistila i u jednakoj veličini preslikala Č. s. Rafaela Egger g. 1924. U travnju g. 1965. Sliku je očistio i konzervirao Konzervatorski zavod iz Splita.
Međutim, od Marijine Slike vidi se sada samo lice i malen rub koprene. Sve je drugo- pokriveno zlatom i biserjem. Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strana i sprijeda sve do dna Slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju su tri velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna bisera. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti, kako ćemo niže vidjeti.
Tko je naslikao Sliku Gospe Sinjske? Kako je ona k nama došla? Kakvi su počeci njezina posebnog štovanja? Teško je na ta pitanja odgovoriti. Kao sigurno znamo da se ona najprije nalazila i štovala u Rami, u Bosni. A prvi i najstariji povjesničar njezina štovanja fra Petar Filipović kaže da ni od starih nije mogao doznati otkuda je i kako Slika došla u Ramu. Najbolji poznavalac povijesti Gospe Sinjske i njezina štovanja dr fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikao nepoznati (mletački) slikar u II polovini 15. stoljeća, da se ona najprije nalazila u Cetingradu (Vsinju, Sinju), i da su je cetinski fratri, kad je Sinj konačno pao u turske ruke (g. 1536), ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do g. 1687. Prema mišljenju stručnjaka, Sliku je vjerojatno naslikao nepoznati mletački slikar koncem 16. ili početkom 17. stoljeća.
Iako nemamo sigurnih podataka o autoru Slike Gospe Sinjske, o prvim počecima njezina štovanja, ipak je neobično važno i značajno i ono što znademo. Prije svega vrlo je značajno da posebno štovanje ove Slike nastaje u najteže razdoblje hrvatske povijesti, u vrijeme borbe s Turcima… Hrvati su kroz nekoliko stoljeća bili bedem, branik Zapada u gigantskoj borbi protiv nekrsta. U toj borbi Marija je našim pređima bila pomoć, snaga i utjeha… A najblistavije svjedočanstvo Marijine zaštite u ratu protiv Osmanlija jest upravo kult Gospe Sinjske, koji je za vrijeme te borbe nastao, učvrstio se i raširio.
Istina je, spomenuti Filipović priča kako je čuo od starih fratara da se Slika Gospe od milosti (tako se prije zvala Slika Gospe Sinjske!) u Rami nije nalazila na oltaru nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. Ali je s druge strane značajno, što fra Petar ističe, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu Sliku. Ramski je samostan sv. Petra Ap. bio više puta pljačkan, paljen, rušen (1557, 1653, 1661), ali Slika nije nastradala, nego je uza sve nepogode, što ih je doživio ramski samostan odoljela zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre. Nije stoga čudo da su neki kršćani već tada pomalo ulazili u tajne Božje Providnosti, pa sam Filipović dodaje da su neki već tada iskazivali Slici posebno štovanje i običavali u svetkovine pred njom paliti voštanice.
U ovom »Raspisanju« Filipić ističe, kako je posebno javno, opće štovanje Gospine Prilike započelo s neobičnim čudesnim događajem. U drugoj polovini 17. st. živio je u ramskom samostanu neki Mialjić, koji se spremao da postane redovnik svećenik. Došlo je vrijeme redovničkog oblačenja, ali je on bio tako sitna stasa da se nije mogao obući u redovničke haljine. Htjedoše ga poslati kući. U toj nevolji on pođe pred Sliku Majke od milosti, počne grozno plakati i sa svim srcem moliti bl. Djevicu da mu pomogne. I Marija je pomogla. Za malo vremena Mialjić je narastao, obukao se u red. Haljine i dobio ime fra Ivan, te je postao „redovnik vridan i kripastan“. Za ovaj čudesan događaj Filipović je mogao lako doznati od ramskih fratara, pa i od samoga o. Mialjića, s kojima je živio zajedno više godina u Sinju. I dalje nastavlja fra Petar, kako se ovo čudo pročulo nadaleko. Od toga vremena stali su redovnici i vjernici svetu Sliku osobito štovati, a Bog je preko nje različite milosti dijelio. I sva povijest Čudotvorne Gospine Slike, koju od toga vremena pa dalje možemo pratiti, i nije ništa drugo nego povijest njezinih milosti, što ih je vjernome puku kršćanskome obilno dijelila, kao i povijest sinovske zahvalnosti pobožnih vjernika. Međutim njezino trajno kraljevsko prijestolje neće se ustaliti u Rami nego – u Sinju.
Put iz Rame u Sinj
Kad su franjevci u listopadu 1687. g. s narodom prebjegli u oslobođen u cetinsku krajinu, najdragocjenije blago, što su ga iz Rame sa sobom ponijeli, bila je Čudotvorna Prilika Majke Božje. U teškim iskušenjima, što su ih morali trpjeti, bosanskim je fratrima i njihovu puku Majka Božja bila utjeha, obrana i pomoć. Ono što je Izraelcima na putu kroz pustinju bio otajstveni oblak, to je ramsikim franjevcima, nakon odlaska iz Rame, na trnovitom putu prema novom sjedištu, bila Slika bi. Djevice. Gospina Prilika bila im je utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja; pa onda preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. I 1688. uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu. Kroz, nekoliko godina, što su tu proživjeti, redovnici su Sliku brižno čuvali i krili. A kad se nekako proču da bosanski fratri imaju čudotvornu Sliku, splitski vjernici stanu govoriti da bi tu Sliku trebalo izložiti javnome štovanju. Bojeći se da im Slika ne bi bila oduzeta, redovnici je sakriju u kući nekoga Jure Rubičića u Velom Varošu. Jure spremi Sliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao. Za sliku nitko nije znao nego Jure i dva fratra. Domaćica i ostali ukućani, ne znajući ni za što, stavljali su na ormar sad ovo sad ono. Ali što god, bi danas na ormar stavili, sutra bi ujutro našli na podu, i to sve zdravo i cjelovito, pa i ono što je od stakla, kao da je netko rukom postavljao. Čeljad se čudila i o tome razgovarala. Kad to čuo i vidio domaćin, naredi da se na ormar ništa ne stavlja i da pred njim neprestano gori uljano svjetlo.
Međutim, ramski se franjevci nisu obikli u Splitu. Vuklo ih srce k narodu s kojim su došli iz Bosne u cetinsku krajinu. Sa sjeverne strane, gdje je groblje sv. Franje, u Sinju sagrade mali samostan i crkvu. I kad je zgrada bila dogotovljena, vrate se u Sinj. Svete Slike nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da je donese kad se redovnici smjeste i urede u novom stanu. U određeno vrijeme pobožni se redovnik izu bos, kradimice uze sv. Sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće sretno stigne na Radošić, jugozapadno od Sinja. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Redovnici brzo skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred njom se mole. Tako se sv. Slika, nakon dugoga i mukotrpnog višegodišnjeg puta iz Rame konačno nastani u Sinju iz kojega više nije odlazila. Sada Marija preko svoje Slike stade dijeliti mnoge milosti. Stoga su je već sada štovali i u pomoć zazivali ne samo Sinjani nego i kršćani iz drugih mjesta. I što se Slika više štovala, Majka je Božja obilnije milosti dijelila. Tada je o. Mialjić, kojemu je Majka Božja učinila prvo čudo, što znamo, dao u Mlecima učiniti okvir od pozlaćena drveta, koji je trajao do g. 1948. kad je napravljen lijepi srebreni okvir.
Slika Majke Božje ostala je u crkvi sv. Franje do g. 1714. kad je bila svečano prenesena u novu crkvu ispod Kamička. Ali neće dugo ostati u toj novoj crkvi, jer za crkvu kao i za Sinj dolazi strašna kušnja, u kojoj će posebno zasjati moć i slava nebeske Majke.
Slavna pobjeda
Slijedeće godine (1715) navalio je Turčin s ogromnom vojskom na Sinj. Franjevci moradoše ostaviti novosagrađeni samostan i crkvu pod Kamičkom. Jedni pođoše u Split, a sedmorica od njih, uzevši sa sobom i SV. SLIKU spremljenu u jedan sanduk, sklone se u tvrđavu, koju je branila mala kršćanska posada. Juriš je počeo 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Kršćanska je posada hrabro odbijala navalu. Uz njih je bila i zaštita nebeske Kraljice. Kad u gradu saznaju da je među njima sv. Slika, bi naređeno da se ona stavi na oltar sv. Barbare u crkvi sv. Mihovila. Branitelji se tada mnogo uzradovaše i utekoše se Majci Božjoj molitvama i zavjetima. A MARIJA je dala takvu jakost hrabrim borcima »da se viteški braniše i obraniše«. Dne 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš koji je trajao 3 sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad, koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom Slikom za pomoć. Neprijatelj je bio odbijen, svladan. Suvremeni povjesničar Filipović potpuno je uvjeren da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. On veli: »Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumlje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.« Te su se GOSPOĐE strašili i zato su pobjegli. Branitelji Sinja – a s njima cijela kršćanska Dalmacija – bili su također uvjereni da im je Majka Božja pomogla pobijediti Turčina. Vojnički časnici iz zahvalnosti skupiše među sobom oko 80 cekina i dadoše skovati zlatnu krunu kojom će okititi Marijinu Sliku. Kruna je iskićena cvijećem, anđeoskim glavicama i drugim ukrasima. Pri dnu je natpis: In perpetuum coronata triumphat – anno MDCCXV = Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715. Tom krunom svečano je Sliku Majke Božje okrunio splitski nadbiskup Cupili 22. IX 1716. Za tu prigodu skupio se na gradu silan svijet. Nadbiskup je najprije držao svečanu Misu i propovijed, a onda je postavio krunu na glavu presv. Djevice. Zatim se držao svečani ophod Oke grada s Marijinom Slikom. Sliku su nosile najuglednije ličnosti, a pratila ju je četa vojnika. Kad se procesija vratila na tvrđavu, nadbiskup je Slikom blagoslovio pobožni puk, pa ju je stavio na oltar u crkvi sv. Mihovila, gdje će ostati još 4 godine. A borba što se vodila prigodom prenosa Slike u novu crkvu vrlo će dobro pokazati u kakvoj je cijeni Slika tada bila.
U novoj crkvi
Nakon slavne pobjede nad Turcima, franjevci su uz teške žrtve ponovno pokrili i ponešto uredili novu crkvu pod Kamičkom pa su onda (1721) htjeli u nju prenijeti Sliku Majke Božje iz tvrđave. Ali časnici i vojska u tvrđavi ni da čuju o tome. Ne pomažu sva uvjeravanja ni dokazivanja. I kad ništa nije pomoglo, redovnici pošalju fra Pavla Vučkovića do samoga dužda u Mletke. Saslušavši razloge, dužd izda naredbu na generala Dalmacije Dieda da se Gospina Slika preda redovnicima. Ovaj odmah pisa sinjskom providuru Semitecolu da se ima izvršiti duždeva odluka. Diedovo pismo donio je iz Splita u: Sinj fra Lovro Šitović (Ljubušak). Pratio ga je fra Brne Pavlović i dva dijaka, od kojih je jedan bio fra Petar Filipović, koji je sve ovo u kronici opisao. Nakon borbe, oklijevanja, pregovora… konačno je redovnicima dopušteno da uzmu Sliku. Najprije se u tvrđavi pjevala sv. Misa, a onda uzeše sv. Sliku pa je u procesiji ponesoše u novu crkvu. Dolje je opet ispjevana sv. Misa, preko koje je o. Šitović izrekao pohvalni govor u čast Majke Božje, u kojem je istakao kako je Bog po našoj prevelikoj Odvjetnici »od tolike turske srdžbe ovi grad i ovo misto, o komu, može se reći, sva Dalmacija visaše, oslobodio«. O. Filipović, koji je bio prisutan kad se Slika nosila iz tvrđave u novu crkvu, veli: »Da je tada vidit plač i oni, koji bijahu u gradu, i onoga puka, koji biše na dvoru, prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.« U procesiji su redovnici pjevali duhovne pjesme, a puk je plakao i Bogu zahvaljivao »da ji biše opet utišio«. Časnici u tvrđavi nisu mirovali, nego su htjeli sv. Priliku ukrasti pa su svojim vojnicima davali novaca da je ukradu. Pa iako je general naredio sinjskom providuru da ne smetaju redovnike, ipak bi je – ističe o. Filipović – bili ukrali, da redovnici nisu za više od tri mjeseca »noćne straže pomljivo čuvali«. Tako je Marijina Slika g. 1721. prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi.
Ne znamo kakav je bio onaj prvi oltar u novoj crkvi na koji je postavljena. Slika Majke Božje. Čini se da on nije bio dolično prijestolje Nebeske Kraljice. Zato ne mnogo vremena poslije, kako- ćemo vidjeti, iz zahvalnosti, dobroj Majci. bi podignut novi drveni (g. 1733), a onda krasni mramorni oltar.
Ni onaj drveni pozlaćeni okvir nije bio doličan ures bezgrešnoj Djevici, pa je zato – kako će se niže reći g. 1748. napravljen novi lijepi srebrni okvir u koji je postavljena sv. Slika, nakićena zavjetnim darovima, okrunjena zlatnom krunom, da preko nje Majka Božja prima poklone svoje djece, sluša vapaje onih koji su u potrebi, pritječe u pomoć onima koji su u nevolji. Od sada pa unaprijed, sa svojega kraljevskoga prijestolja u Sinju dijeli Majka Božja sve obilnije milosti ne samo vjernicima iz Sinja i okolice nego i onima koji dolaze iz drugih krajeva naše lijepe Domovine. Njezino je ime već u prvoj polovini 17 stoljeća, osobito nakon one slavne pobjede nad Turčinom, čuveno po svim hrvatskim krajevima. To je ime još uvijek službeno »B. D. Marija od milosti«, ali neslužbeno se, bez sumnje, već u 18. stoljeću njezina prilika zove »Gospa Sinjska«. Tako su je po svoj prilici prvi prozvali njezini štovatelji koji žive dalje od Sinja. Primivši mnoge milosti preko slike bl. Djevice u Sinju, pobožni vjernici stvore mišljenje, koje Majku od milosti proglasi »Čudotvornom Gospom Sinjskom.«
II. MILOSTI GOSPE SINJSKE
Pomoćnica u općim nevoljama
Opisavši pobjedu što su je kršćani, uz pomoć Majke Božje, odnijeli nad Turcima, Filipović u svome »Raspisanju« tvrdi da je bl. Djevica i drugim obilnim milostima pomagala svoje štovatelje, posebno Sinj.
G. 1731. harala je u Dalmaciji kuga. Pojavi se najprije u Splitu, zatim, u Poljicima, onda na Gardunu (kod Trilja), pa napokon u Sinju, u kući nekoga Grge Matića, koji je živio u Gorućici pod gradom s južne strane. U velikoj opasnosti Sinjani se utekoše svojoj nebeskoj Zaštitnici molitvama, pokorom i zavjetima. Marija je čula njihove vapaje, pa – osim kuće spomenutoga Matića – nitko više nije obolio ni u Sinju ni u okolici. Vrlo je čudno – kako ističe o. Filipović – da nije obolio nitko ni od čeljadi koja je dolazila u Matićevu kuću, držala bolesno dijete na rukama, ljubila ga kad je umrlo. Sam o. Filipović, koji ovo pripovijeda, bio je u Matićevoj kući, ispovjedio maloga Jezu, pa mu nije bilo ništa. Iz zahvalnosti prema presvetoj Djevici, Sinjani napraviše novi oltar na kojemu je sv. Slika stala poda stoljeća.
I kasnije se više puta kuga navraćala u Cetinu, ali je Gospa Sinjska štitila svoj grad. Tako je Gospa očuvala Sinj od kuge koja je harala po cetinskim selima 1764-1772, 1783 i 1815. – Iz zahvalnosti podigoše Sinjani svojoj nebeskoj Pomoćnici lijepi mramorni oltar, na kojemu se i danas Slika nalazi. Oltar se gradio 16 godina i bio je dovršen 1795 g.
Vrlo je često Majka Božja pritekla u pomoć svome puku kad je prijetila glad zbog suše. Filipović pripovijeda kako u vrijeme suše dođe puk ili glavari na ime puka fratrima reći i njih moliti da se nosi Gospa u procesiji za kišu. Onda se s oltara navijesti da će do osam dana ili prije biti procesija. Preporuči se molitva i post u srijedu, petak i subotu, kad je velika potreba, pomakne se Gospa sa svoga mjesta malo niže na oltar, čini se manja procesija po trgu pred crkvom svaki dan pjevajući velike litanije, a svaku se večer pjevaju Gospine litanije pred otvorenom Gospom, kako se običaje u subotu. Vrlo često kiša padne i prije svečane procesije, pa se onda pjeva pred Gospom Misa zahvalnica, a sveta se Slika podigne i stavi na svoje mjesto. Ako kroz ove dane ne padne kiša, onda se u nedjelju drži svečana sv. Misa na oltaru Majke Božje, propovijed o Božjem pokaranju… Poslije Mise okadi se Marijina Slika, zapjeva se »O Gloriosa virginum« (O preslavna Djevice) i čini se procesija. Ako se dogodi, što rijetko biva, da kiša uopće ne padne, valja reći »da se Bog sasvim na nas rasrdio i da nas hoće pokarane«.
G. 1870. bila je velika suša u Cetini. Jedne nedjelje župnik fra Šimun Milinović, kasniji barski nadbiskup, govorio je puku o moći i milosrđu nebeske Majke. Zajedno s vjernicima izmoli 3 Zdravomarije za kišu. Do nekoliko časaka naoblači se i, prije nego je Misa svršila, poče padati velika kiša. Poslije Mise svi radosna srca zahvale bl. Djevici na milosti. Slično je Majka Božja dala kišu i slijedeće g. 1871.
Valja još istaknuti kako je presveta Djevica štitila Sinj i od biča trešnje. Cetinska je krajina često stradala od potresa, ali se nikad ne spominje da je u Sinju tko od potresa poginuo. Dne 2. VII 1898. strašni je potres u crno zavio ne jednu obitelj u sinjskoj krajini. Sinjani se utekoše svojoj Pomoćnici. Svi redovnici s mnoštvom svijeta pred Čudotvornom Slikom ispjevaše Gospine litanije i »Zdravo Kraljice«. I Majka Božja je pomogla. Dokaz njezine pomoći jest vijenac od 12 srebrnih zvijezda što ga Sinjani darovaše svojoj Pomoćnici. Taj se vijenac svake godine 2. srpnja stavi na Gospin oltar, na kojemu je toga dana svečana Misa zahvalnica.
Pomoćnica u pojedinačnim potrebama
Gospa Sinjska pomaže svome vjernome puku ne samo u općim, zajedničkim nevoljama sela, grada, krajine (u ratnoj nevolji, protiv kuge, suše, potresa) nego i u različitim pojedinačnim potrebama, nevoljama. I tko bi mogao pobrojiti sve one mnogobrojne slučajeve u kojima su ljudi osjetili pomoć Gospe Sinjske?! Već je o. Filipović za 18. stoljeće, samo nekoliko decenija poslije nego se kult Gospe Sinjske počeo širiti, istakao: »Mnogi bo od razlicih bolesti, a navlastito od sotone opsidnuti, prid ovom Prilikom biše ozdravljeni.« U Filipovićevo vrijeme živio, je u sinjskom samostanu pobožan redovnik, poznati pisac, fra Petar Knežević. On Gospi Sinjskoj zahvaljuje što mu je povratila vid, nakon što je duže vreme bio slijep. A Marković s pravom tvrdi da je Gospa Sinjska o. Kneževiću udijelila i drugu milost milost svete smrti. U svojim pjesmama Knežević slavi Mariju koja je uklonila kugu, sušu, tursku silu, bolest… pa kaže kako je suvišno brojiti njezina čudesa jer za njih svak znade:
A što brojim tvoja čuda,
Kad čuvena jur su svuda;
Svak te dobro jur poznaje,
Svak ti častnu slavu daje.
Nije bola ni betaga,
Komu lika nisi dala . . ,
Šestdeset je prošlo lita,
Da si pod Sinj donešena,
I svim daješ što tko pita,
Kad si godir ti moljena.
A sve dare i milosti,
koje ti nam hoti dati,
Nije jezik moj zadosti,
Za moći jih izkazati.
A što da kažemo danas, kad je prošlo ne šezdeset nego dvjesta šezdeset i više godina, otkako Gospa Sinjska dijeli milosti svojoj duhovnoj djeci?! Prolazile su godine, redali su se deceniji, Majka Božja u Sinju nije prestala dijeliti milosti svojim štovateljima, svima koji su od nje pomoć tražili. Slava Gospe Sinjske sve je više rasla. Njezino svetište sve je više privlačilo mnogobrojne vjernike koji su od nje različite milosti tražili i dobivali.
Izvor: Čudotovrna Gospa Sinjska
