Nakon što smo promatrali Isusa kako slavodobitno ulazi u Jeruzalem slavljen i uzvisivan od mnoštva naroda, vidjeli smo ga i u trenucima njegove pregorke muke. Danas bismo se htjeli malo zadržati na Isusovoj molitvi koja nekako stoji na prijelazu između te dvije stvarnosti – slavlja Cvjetnice i strahote muke. Promatrat ćemo, dakle Isusa u na Maslinskoj gori kako se moli svjestan one strahote koja stoji pred njim. A način na koji se Isus molio putokaz je i za naš život.
no images were found
Evo Isusa kako se pokazuje kao pravi čovjek. Pravi čovjek je podložan patnji, ali je podložan i strahu. Pred smrću koja stoji pred njim Isus se ruši na zemlju i moleći vapi. Nije sramota pokazati svoju ljudsku narav, svoje osjećaje. Nije sramota plakati. Isus je sve to činio i nije glumio nekog čeličnog junaka kojemu je sve savršeno jasno i koji uvijek savršeno vlada situacijom. Isus je čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. I zato se Isus plaši, i zato vapije i zato moli i – zato nam je toliko blizak. Ta, on je naš brat!
Opet se Isus pokazuje kao normalan i zdrav čovjek. On se plaši smrti i htio bi živjeti. Zato žarko moli: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni ovu čašu od mene.“ Ne možemo zamisliti veću tjeskobu i veću muku od svijesti da čovjeku prijeti sigurna smrtna opasnost. Isus zna što ga očekuje. Bit će odbačen, učenici će ga napustiti, narod mu okrenuti leđa, svjetina mu se izrugivati, njegovi protivnici likovati. Isus zna koliko će to boljeti njegove prijatelje i njegovu majku. Konačno, sama pomisao na strahotu mučenja i razapinjanja Isusu oduzima dah. I on vapije: „Oče, otkloni ovo od mene…“
To je vrhunac Isusove molitve, to je vrhunac svake prave molitve. Isus je često govorio da je njegova hrana vršiti volju njegova nebeskog Oca, da on uvijek čini što je njegovu Ocu drago. A sada, ne samo riječima, nego cijelim svojim životnim stavom, cijelim svojim životom veli Isus neka bude ono što Otac želi. To nas on uči i u svojoj molitvi „Budi volja tvoja“; to isto govori Marija: „Neka mi bude po riječi tvojoj“; to isto veli poslanica Hebrejima za Krista da je vršio volju Božju, te da smo mi u toj volji posvećeni. Štoviše, sve ono što je Isus kasnije u svojoj muci podnio proizlazi iz te molitve predanja, po toj istoj molitvi predanja dobiva svoju važnost i svoju težinu. Isus nije da tako kažemo poginuo nesretnim slučajem, nego je sam sebe predao vršeći volju Božju. Zato Isus u Ivanovu evanđelju i veli: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga“ (Iv 10,17-18).
Tu se skriva najdublji smisao svekolikog kršćanskog života. Toliko je onih koji nam obećavaju lagodan život. Mnogo je onih koji vele da nam trema veselo ići „tamo gdje je sve po mom“. Ima i nekih vjerskih zanesenjaka koji nam nude spokojstvo i mir uz određene tehnike molitve, posta, rituala… A najveća je mudrost prihvaćati svakodnevno životne nevolje, prihvaćati volju Božju, svakodnevno, kako veli Isus, uzimati križ svoj i ići za Isusom.
Mi želimo prihvaćati volju Božju ne bezvoljno, ne kao da slijedimo slijepu sudbinu, ne kao da se pokoravamo nesalomljivoj sili, nego želimo prihvaćati svoj život kao volju Božju svjesni da Bog sve zna, sve vidi, sve vodi, te da Bog, konačno, i može i hoće sramotu križa i tamu groba prometnuti u zoru i slavu uskrsnog jutra.
MISNA ČITANJA:
Iz 50,4-7
Gospod Gospodin dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
Gospod Gospodin uši mi otvori:
ne protivih se niti uzmicah.
Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od uvreda ni od pljuvanja.
Gospod mi Gospodin pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen,
i znam da se neću postidjeti.
Ps 22,8-9.17-20.23-24
Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»U Gospodina se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.
Ali ti, o Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Fil 2,6-11
On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni«
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Mk 14,1-72; 15,1-47
(Mt 26, 1–5; Lk 22, 1–2; Iv 11, 45–53)
Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da ga na prijevaru uhvate i ubiju.
Jer se govorilo: »Nikako ne na Blagdan da ne nastane pobuna naroda.«
(Mt 26, 6–13; Iv 12, 1–8)
I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju. A Isus reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromahâ svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«
(Mt 26, 14–16; Lk 22, 3–6)
A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda. Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda.
(Mt 26, 17–25; Lk 22, 7–14. 21–23; Iv 13, 21–30)
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«
Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
A uvečer dođe on s dvanaestoricom.
I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.« Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: »Da nisam ja?« A on im reče: »Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!«
(Mt 26, 26–30; Lk 22, 15–20; 1 Kor 11, 23–25)
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«
(Mt 26, 31–35; Lk 22, 31–34; Iv 13, 36–38)
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. I reče im Isus: »Svi ćete se sablazniti. Ta pisano je: Udarit ću pastira
i ovce će se razbjeći.
Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« A Isus mu reče: »Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« Ali on je upornije uvjeravao: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.« A tako su svi govorili.
(Mt 26, 36–46; Lk 22, 39–46)
I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.« I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!«
I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.«
Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!«
(Mt 26, 47–56; Lk 22, 47–53; Iv 18, 3–12)
Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. A izdajica im njegov dade znak: »Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i oprezno odvedite!« I kako dođe, odmah pristupi k njemu i reče: »Učitelju!« I poljubi ga. Oni podignu na nj ruke i uhvate ga. A jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho.
Isus im prozbori: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Danomice bijah vam u Hramu, naučavah i ne uhvatiste me. No neka se ispune Pisma!«
I svi ga ostave i pobjegnu.
A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe.
(Mt 26, 57–68; Lk 22, 54–55. 63–71; Iv 18, 13–14. 19–24)
Zatim odvedoše Isusa velikom svećeniku. I skupe se svi glavari svećenički, starješine i pismoznanci. Petar je izdaleka išao za njim do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa stražarima i grijao se uz vatru.
A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubiti Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. Ustali su neki i lažno svjedočili protiv njega: »Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’« Ali ni u tom im svjedočanstvo ne bijaše složno.
Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovno upita: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« A Isus mu reče: »Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.« Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: »Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu. Što vam se čini?« Oni svi presudiše da zaslužuje smrt.
I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: »Proreci!« I sluge ga stadoše pljuskati.
(Mt 26, 69–75; Lk 22, 56–62; Iv 18, 15–18. 25–27)
I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: »I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.« On zanijeka: »Niti znam niti razumijem što govoriš.« I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: »Ovaj je od njih!« On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: »Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!« On se tada stane kleti i preklinjati: »Ne znam čovjeka o kom govorite!« I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: »Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I briznu u plač.
(Mt 27, 1–2. 11–26; Lk 23, 1–5. 13–25; Iv 18, 28 – 19, 16)
Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.
O Blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.
(Mt 27, 27–31; Iv 19, 2–3)
Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.
(Mt 27, 32–44; Lk 23, 26–43; Iv 19, 17–27)
I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.
I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze. Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski.« A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.
(Mt 27, 45–56; Lk 23, 44–49; Iv 19, 28–30)
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«
A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«
Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.
(Mt 27, 57–61; Lk 23, 50–56; Iv 19, 38–42)
A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata.
A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.
