Bog se od svoga posla odmorio sedmoga dana i blagoslovio je taj dan. Šabat je jedini dan tjedna koji je u Bibliji dobio vlastito ime. Nazivi ostalih dana znače: prvi dan, drugi dan itd. U nebu se slavi šabat, ondje se održava, da tako kažemo, središnja proslava, ali Bog želi slaviti i s nama. Nakon šest dana punih posla, srdžbe, brige, razočaranja, kaže Isus: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”
Kome nedjelja postane dan pun stresa, otužan, dosadan, prazan i deprimirajući, sam je za to kriv jer je propustio prigodu. Već od prvih stoljeća naše ere nedjeljni odmor zakonski je zajamčen. Zakon je trebao jamčiti odmor. I danas je taj mir zakonski zajamčen.
U Isusovo vrijeme subota je bila toliko sveta da se i nasmrt bolesnome jedva smjelo pomoći. Biblijanam pokazuje kako se Isus borio protiv takvog stajališta: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin čovječji gospodar i subote” (Evanđelje po Marku 2:27).
no images were found
Prva je Crkva upravo tako gledala na šabat – kao na dan oporavka i ozdravljenja, a ne na dan svetog reda i mira. No nije tako i ostalo. Kada je Konstantin Veliki 7. ožujka 312. godine nedjelju proglasio državnim svetkom, ona je postala sveti dan za društvo i prije no što je društvo postalo kršćansko. Konstantin to nije učinio samo zaradi kršćana, nego i radi poklonika raširenog kulta Mitre, božanstva Sunca, koji su se klanjali Suncu i slavili nedjelju kao Dan Sunca. Način štovanja nedjelje poprimio je opasna obilježja. Sve se više ljudi spram nje odnosilo legalistički, kao Židovi nekoć prema suboti – samo to to više nije bila subota, nego nedjelja.
U srednjem vijeku gotovo je sasvim iščeznula ideja o uskrsnuću i o ponovnom Kristovu dolasku kao vodećoj misli pri nedjeljnom okupljanju. Nedjelja je sve više dobila društveno obilježje: postala je danom odmora od ropskog rada i danom koji slavi ritam života. Nedjelja je postala dan sličan praznicima poganskih religija.
Ali nedjelja je po svojem porijeklu upravo dan koji podsjeća na Kristovo uskrsnuće, dan onoga drugog života.
Nakon robovanja u tjednu čovjek mora imati nedjeljno svetkovanje. Međutim istinsko svetkovanje nedjelje mora biti povezano s Bogom, uskrslim Gospodinom. Inače će nedjelja biti prazna i dosadna. Ali kako da čovjek u svakodnevnom ritmu ponovno doživi značaj nedjelje? Razmislite o tome bi li nedjelja mogla početi već zalaskom sunca u subotu, a završiti zalaskom sunca u nedjelju navečer.
Subotnja večer trebala bi nas uvesti u nedjeljni dan. U nedjelju ujutro vjerojatno ćemo otići na bogoslužje. Ne otići u crkvu koja slavi uskrsnuće trebala bi biti samo bolna iznimka. Nedjeljna bogoslužja nisu uvijek dovoljno duga. Ponesite sa sobom Bibliju i notes. Možda biste nakon bogoslužja mogli pronaći braću i sestre koji bi bili voljni ostati s vama na razmišljanju o propovijedi.
Nedjelja nije tu da bismo se bavili sobom i jurili za vlastitim idejama. Za to imamo šest drugih dana u tjednu. Nedjeljom se treba osloboditi za Boga da bi On, koristeći nas, mogao raditi svoj posao. Ako je svrha naše nedjelje da odjurimo na nogometno igralište ili u prirodu, od toga smo načinili zamjensku religiju.
Priča o nebeskom kruhu – mani u Izlasku 16 na neki način humoristički opisuje čovjekovu jurnjavu za ovozemaljskim. Svaki dan Bog je dao da s neba padne svjež kruh. Svaki dan ljudi su skupljali svježumanu jer bi se jučerašnja pokvarila. Ali šestoga dana s neba je pala dvostruka količina. Što je ostalo za dan odmora, nije se usmrdilo ni ucrvalo. Ipak, neki se nisu mogli obuzdati te su pokušali i sedmi dan krenuti u skupljanje mane, ali nisu je našli – dodaje pisac pomalo ironično. Posao na šabat predstavljen je kao neprofitabilan. Ostaje jasna poruka: ne živi čovjek od vlastitog mara, nego od Božjega dara!
MISNA ČITANJA:
Pnz 5,12-15
Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.
Ps 81,3-8a.10-11
Nek’ zazvuče žice, nek’ se čuje bubanj,
svirajte u milozvučnu harfu s citarom!
Zatrubite u rog za mlađaka,
za uštapa, na svetkovinu našu!
Jer to je propis Izraelu,
zapovijed Boga Jakovljeva.
Takav je zakon dao Josipu
kad je izlazio iz zemlje Egipta.
»Oslobodih od tereta rame njegovo,
ruke su mu slobodne od košare.
U tjeskobi si zavapio i ja te izbavih;
iz gromovna oblaka odgovorih tebi,
iskušah te kod vodâ meripskih.
Nek’ ne bude u tebe drugog boga
i ne klanjaj se bogu tuđem!
Ja sam Gospodin, Bog tvoj
koji te izvedoh iz Egipta
otvori svoja usta da ih napunim!«
2 Kor 4,6-11
Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.
To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.
Mk 2,23-28; 3,1-6
(Mt 12, 1–8; Lk 6, 1–5)
Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«
Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«
I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!«
(Mt 12, 9–14; Lk 6, 6–11)
Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.
