Isus spremno putuje s onima koji pate. Ovaj put korača uz oca čija je kćerka na samrti. U povorci znatiželjnika koji ga prate, jedna je žena opterećena bolešću krvarenja. Cijelog života ona nosi taj križ ali nije pomišljala na predaju. Primiče se Isusu, sigurna da će ozdraviti ako ga samo dotakne, ako svojom rukom dodirne skute njegove haljine. Krvarenje je ženu označilo nečistom. Osuđena je da čitavog života ne osjeti bilo koju nježnost, svoju ruku u nečijoj ruci, prijateljski zagrljaj… Ona, kojoj nitko ne daruje topli dodir, odlučuje dotaknuti. Zaobilazi zakon tako nježnim i tako ljudskim činom: priđe mu i dotakne se njegove haljine… Kao da je htjela reći: Hej, pa i ja postojim, evo me! Zakon ju je bio isključio, ali ona nastavlja vjerovati da postoji neka moć veća i jača od zakona.
Isus odobrava ponašanje ove žene i upućuje joj divne riječi, koje su ljekoviti melem i za svakoga od nas: Vjera te je tvoja spasila. Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla! On ne daruje samo tjelesno zdravlje, nego i vječno spasenje, mir i onaj nježni osjećaj prihvaćenosti. Više nije isključena, nego je ljubljeno dijete Božje.
Tako su stigli do kuće nadstojnika sinagoge. Mnogi su plakali i glasno naricali. Prekorio je njihovu nevjeru: Zašto plačete, djevojka nije mrtva, nego spava… Od tada za sve naše pokojnike kažemo da spavaju, a za groblja se uglavnom koristi grčka riječ cemeterion, šematorje… što označuje mjesto gdje mrtvi spavaju čekajući ruku koja će ih podići, čekaju svoje uskrsnuće.
Nazočna svjetina ismijavala je Isusa i njegov govor o životu mrtvih Nešto slično događa se Crkvi i vjernicima kroz čitavu povijest. A Isus samo ponavlja: Vjerujte, vjera će vas spasiti… Postavlja uza se djevojčina oca i majku, stvarajući ponovno životvorni krug osjećaja i ljubavi koja život znači. Zatim uzima djevojku za ruku, jer je potrebno dotaknuti beznađe ljudi da bi mogli ponovno ustati.
Što smo shvatili o Isusu, tko je on za nas? On je ona ruka koja prima našu ruku, daruje života našem životu, konkretno i nježno, zajedno dišemo i dijelimo naše životne snage.
Tada joj kaže: Djevojko, zapovijedam ti, ustani! Isus joj može pomoći, podržati je… ali samo o njoj ovisi hoće li se podići i ponovno ustati. Djevojka odmah usta i poče hodati.
Na svakoga od nas, bez obzira kolika je mjera boli koju nosimo u sebi, bez obzira kakve su nam osobne smrti i umiranja što umanjuju naš život, na svakoga od nas Gospodin spušta svoj blagoslov riječima evanđelja: Ustani! Preporodi se i vjeruj, bori se i otkrivaj život, vrati se ponovo na put primanja i darivanja ljubavi.
MISNA ČITANJA:
Jer Bog nije stvorio smrt
niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da sve opstane,
i spasonosni su stvorovi svijeta,
i u njima nema smrtonosna otrova.
I podzemlje ne vlada zemljom,
jer pravednost je besmrtna.
Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost
i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.
A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Ps 30,2-6.11-11.12a-12a.13b-13b
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, Bože moj, zazvah te,
i ti si me ozdravio;
Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.
Pjevajte Gospodinu, vjernici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a čitav život dobrota njegova.
Večer donese suze, a jutro klicanje.
Slušaj, o Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si moj plač u igranje,
Gospodine, Bože moj,
dovijeka ću te hvaliti!
2 Kor 8,7-7.9-9.13-15
Stoga kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti.
Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.
Mk 5,21-43
(Mt 9, 18–26; Lk 8, 40–56)
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
