Strašno je jučer bilo gledat sve one scene. Emocije su se cilo vrime mišale, čas tuga, čas euforija, veselje, ponos, pa opet tuga ispunjena velikom prazninom. One slike i zvukovi sa splitske Rive, pa svi oni brodovi koji prate našeg Olivera koji zadnji put iz Splita odlazi prema svojoj Vela Luci, ispraćaji Bračana i Šoltana sa Mrduje, pa sa Hvara, doček u Veloj Luci… ne znam šta bi pametno reka. Ovoliku količinu emocija samo Split i Dalmacija znaju i mogu na ovakav način usmjerit. Kad tuga ujedini toliku masu ljudi, onda ona nosi u sebi neki poseban i uzvišen osjećaj, a jasno je da se tako ispraćaju samo najveći. Mirno spavaj naš Olivere, volimo te!
Pjero Mirić
