Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u tančine zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili onako. Velimo ponekad: “Ne znam što mi je bilo!” I doista ne znamo. Koliko je na nas utjecala vlastita narav, odgoj, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo, griješimo. Često. U većoj ili manjoj mjeri. Tako smo danas u poznatoj Isusovoj prispodobi (Lk 15, 1-3.11-32) mogli vidjeti kako lakomislen čovjek može teško pogriješiti. Mladić je omirisao novac. Uvjeren kako sve zna bolje od svoga oca, uvjeren kako s njime započinje povijest, uzima novac i u tuđem svijetu želi započeti bolji život oslobođen svih ograničavanja. I krah se brzo dogodio. Oni što su mu se pravili prijateljima dok je novca teklo, netragom su nestali kad je novca nestalo. Mladić je odbacio dom i domovinu, a novi je svijet odbacio njega kad je ostao bez ičega. Čisti očaj.
I onda mladić počne razmišljati. Trijezno, logično. Pogriješio je. To je očito. Međutim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Shvatio je da sluge njegova oca žive puno bolje od njega. Oni imaju kruha na pretek, a on gladuje. Zato mladić veli: “Sagriješih!” Mi to redovito shvaćamo u nekom moralnom smislu, što i jest. Eto, mladić skrušeno priznaje, kaje se, itd. Međutim, temelj poniznosti jest zapravo – priznavanje istine. Ovdje je istina teška, ružna, ali je istina. Neuljepšana. Mladić je uludo sve prokockao. Ne može vratiti svoj novac, a niti svoj dobar glas, svoje sinovstvo. Sam sebi priznaje da je pogriješio.
Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogreške, a kamoli drugima. Nalik smo ljudima koji ne žele priznati da npr. imaju povišenu razinu šećera u krvi, pa onda odbijaju bilo kakvo liječenje. Koliko god istina bila bolna, treba se s njom suočiti. Pao sam na ispitu, jer sam ljenčario. Imam loš odnos sa svojom djecom, jer sam ih zanemarivao. Moji problemi u obitelji u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijam razgovarati, što bježim u alkohol, kocku i sumnjiva druženja… I tako dalje, i tako dalje. Dokle god ne priznamo u čemu smo mi (mi, a ne drugi!) pogriješili, nećemo ništa moći učiniti. Bit ćemo kao noj za kojega se veli da u opasnosti uvuče glavu u pustinjski pijesak… Kako li nam je važna i potrebna ta realnost koju netko naziva poniznošću. Poniznost je zapravo kruta realnost.
Sada nastupa vjera. Vjera u vlastite snage i vjera u Božju milost. Mladić je spreman priznati svoj grijeh svome ocu. Spreman je suočiti se s mogućim očevim odbijanjem, s podsmijehom slugu, s govorkanjima sela… Reći će se: pa, naravno, kad je gladan! Međutim, zar nam se ne događa da ustrajavamo u svojoj tvrdoglavosti pa i po cijenu očite vlastite štete. Ja da priznam! Ja da njemu kažem da sam krivo postupio! Ja da dopustim da mi se podsmjehuju moji kolege, susjedi… Nevolja i nesreća je svih nas – a da o političarima i ne govorimo – da ćemo prije umrijeti od gladi nego priznati da smo u bilo čemu imalo pogriješili. A taj mladić je preko svega toga prešao i uputio se na neizvjestan put…
Doček je natkrilio sva mladićeva očekivanja. Otac ga prima kao sina i uopće ne želi slušati njegove isprike. Štoviše, priređuje gozbu i baca se u trošak. Znamo da u ovoj prispodobi otac predstavlja milosrdnog Boga. Pogledajmo. Ako pogriješim, pa priznam, može se dogoditi da mi ljudi ne pokažu razumijevanje, da mi ne daju drugu priliku, da me izrugaju. Moguće je da me i moji najbliži odbace. Sve je to moguće. Međutim, dvoje nam nitko neće moći oduzeti. Prvo: mudrost i razboritost da otvorenih očiju sebi priznamo istinu. Da sagledamo sebe kakvima jesmo. Da se ne zanosimo pustim snovima koji nas vode u još veće nevolje. Drugo: nitko nam neće moći uzeti milosrđa Božjega. Bog se najviše veseli raskajanu grešniku. Veli pismo: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6).
To je naša nada. Pristupamo s pouzdanjem Bogu. On i jest poslao svoga Sina da spasi grešne, a ne pravedne. Da podigne slabe, a ne jake. Bog je onaj pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca u pustinji da bi pronašao onu stotu, izgubljenu. Zato, ove korizme puni pouzdanja u Božju dobrotu želimo ovo troje. Prvo, priznati u svojoj savjesti i pred Bogom gdje i u čemu griješimo. Koji put će biti i važno i potrebno da to priznamo i onima koje smo povrijedili. Drugo, ustat ćemo i zaiskati Božje milosrđe. Korizmena ispovijed će nam u tome smislu donijeti pravi mir. Treće, samo tada ćemo osjetiti pravu radost. Bog ljubi raskajana grešnika i uopće se ne želi spominjati naših grijeha.
Ne zaboravimo i ono posljednje. Stariji se brat nije radovao. Obuzela ga je zavist. A zavist je neprijatelj svake radosti, mira, prijateljstva. Zavist je čista suprotnost Bogu. Nikome ne pomaže, zavidnika unesrećuje i još k tome udaljava od Boga. Ako već i (pogrešno) mislimo da nemamo nekih posebnih mrlja na savjesti, barem se čuvajmo uspoređivanja s drugima i osuđivanja drugih. Samo tako će ovo korizmeno vrijeme u nas unijeti svježinu i čistu i nepatvorenu radost.
MISNA ČITANJA:
Jš 5,9a-9a.10-12
Tada reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu uvečer četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
Ps 34,2-3.4-5.6-7
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali:
nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
2 Kor 5,17-21
Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Lk 15,1-3.11-32
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
(Mt 18, 12–14)
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
