Crkva slavi Kristovo uskrsnuće u svakoj svetoj misi, poglavito u onoj nedjeljnoj, a ponajpače u ovo sveto vazmeno vrijeme. Htjeli bismo tu blagu vijest spasenja, kojoj je upravo vrhunac Kristovo uskrsnuće, širiti po cijelom svijetu. Da bismo mogli biti dostojni nositelji i navjestitelji evanđelja, na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, uskrsnućem svoga Sina podigao si pali svijet. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si svoje apostole, kao svjedoke svoga uskrsnuća poslao da po cijelom svijetu naviještaju tvoje spasenje. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti želiš da i mi naviještamo Kristovo evanđelje te tako budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!
no images were found
Što je jedna od osnovnih osobina dobre vijesti? Da se širi. Čovjeku se nešto lijepo dogodi: sretno položi maturu, uspije se upisati na fakultet koji je oduvijek želio, diplomira, dobije posao. Ili, trudnoća i porod proteku u najboljem redu, rodilo se zdravo dijete. Ili, nakon nesreće operacija je dobro prošla, pacijent će se brzo oporaviti. Čovjek nađe dobar posao, dobije nagradu, dobije u igri na sreću… Što čini? govori svima. Želi svoju radost podijeliti s drugima. Kakva bi to radost i sreća bila, ako je čovjek ne bi mogao drugima iznijeti?
Tako je bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnuća i nakon što su se ispunili snagom i milošću Duha Svetoga. Vlastitim su ušima slušali Kristov nauk, bili su očevici njegovih čudesa, bili su svjedoci Kristova uskrsnuća. Znali su i iskusili na samima sebi oslobađajuću snagu Kristova uskrsnuća. Bili su uvjereni da Krist svojom smrću i uskrsnućem svakog koji povjeruje već ovdje na zemlji čini dionikom nebeskog kraljevstva koje će se u punini ostvariti u vječnosti. Apostoli su bili sretni i razdragani: to divno iskustvo žele podijeliti sa svojim sunarodnjacima. I zato puni radosti naviještaju, propovijedaju evanđelje – to jest tu radosnu vijest, a sam Krist njihov navještaj potkrepljuje čudesima koja se događaju po rukama apostola. I onda dolazi hladan tuš. Nakon što su apostoli mnoge bolesnike izliječili zazivanjem Imena Isusa Krista, kako nekoliko redaka ranije izvještava ista knjiga – Djela apostolska, veliki svećenik ih daje uhititi. Nakon što su apostoli čudesnim Božjim zahvatom bili izbavljeni iz tamnice, doveli su ih pred Veliko vijeće, ovoga puta ne na silu. I onda, čuli smo danas, veliki im svećenik govori (Dj 5, 27b-32.40b-41): “Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” Za svećeničke je glavare bilo nebitno to što je Isus nevin bio osuđen na smrt. Nebitno im je što su se po rukama Isusovih učenika događala čudesa. Nebitno im je bila činjenica da u apostolima i po apostolima očito djeluje Božja sila. Za njih apostolski nauk jednostavno nije bio prihvatljiv, kako bi se to narodski reklo sve da iz njeg’ sunce sija. Za njih je jedini problem bilo to što su neki mogli zaključiti da je Isus razapet krivnjom tih istih narodnih starješina.
Oni koji među nama više pamte, znaju jako dobro kako su nam bili zabranjivali govoriti istinu o Isusu Kristu, kako su govorili da je vjera opijum naroda, da služi zaglupljivanju narodnih masa. Iako i danas ima onih koji jednako misle i koji to svoje mišljenje suptilno iznose kroz različita sredstva društvenog priopćavanja, rekao bih da za vjernike prava opasnost dolazi s druge strane. Svijet u kojem živimo sve manje mjesta ostavlja Bogu. Važno je posjedovati sve više i sve bolje. Važno je postići uspjeh, biti popularan. Važno je trošiti, uživati. Opijamo se rastom standarda, trčimo za bogatstvom i slavom. Nije dovoljno imati mobitel, važno je koji je model. Isto je tako s automobilom, komadom odjeće i obuće. Važno je biti slavan, utjecajan, zapažen. I onda kada čovjek progovori o vrijednosti obitelji, o predbračnom moralu, o odgoju djece gdje pored prava postoje i dužnosti, kada govorimo da mladi trebaju imati šanse, ali i odgovornost, kada govorimo o važnosti neradne nedjelje, nedjeljne mise, kada, konačno, govorimo o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, onda smo neprilični. Štoviše, spremni su nas i krivično progoniti ako se izjasnimo što mislimo o homoseksualnosti… Problem je na Božić govoriti o utjelovljenom Božjem Sinu, problem je križ u učionicama, problem je govoriti o uskrsnuću. ali je zato jako moderno govoriti o indijskoj duhovnosti (koje Indije i nije vidjelo, ali tko na to gleda!). Moderno je govoriti o horoskopu, visku, gatanju iz karata. Ne brane nam sudski, ali se i mi sami tako lako i olako prilagođujemo ozračju koje odbija Kristovo evanđelje.
Petar je bio odlučan. Veli: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Petar se pokorava Bogu i ne može a da ne naviješta ono čemu je sam bio svjedokom. Slično, na jednom drugom mjestu Pavao veli svome učeniku Timoteju: Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati (2 Tim 4,1-4).
To je naš poziv i naša zadaća. Neće biti dovoljno da naši biskupi pišu pastirske poslanice. Neće biti dovoljno da svećenici to isto propovijedaju na misama. Svaki od nas je pozvan – i ja i vi – životom svjedočiti evanđelje Kristovo. Zato ćemo se u prvom redu truditi svojim životnim stavom svjedočiti da nam je evanđelje najvažnije. Nećemo zato dopustiti da nas obuhvati pomama za bogatstvom, slavom, položajima, potrošnjom. Nećemo dopustiti da nas nadvlada moralna ravnodušnost i popustljivost. Nećemo zanemariti ni sakramente ni molitvu ni istinske obiteljske vrijednosti. Ta mi smo, po Isusovim riječima, sol zemlje i svjetlost svijeta. Konačno, ne treba proklinjati tamu. Treba samo upaliti vlastitu svjetiljku i tama će malo po malo uzmicati.
Konačno, glavari otpuste apostole, nakon što su ih dali išibati. A oni, veli današnji odlomak, odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Upravo to. Veli Isus: Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20). To se upravo ostvarilo na apostolima. I to se uvijek ostvaruje na Isusovim učenicima. Ne smo na blaženom Alojziju Stepincu i tolikim drugima koji su u komunističkim zatvorima tamnovali zbog Isusova imena, nego je to progonstvo na poseban način prisutno i danas: nitko nas sudski ne goni ni progoni, ali sredstva javnog priopćavanja itekako rado “razapinju” one koji u prostodušnosti srca brane kršćanske svetinje koje se ne uklapaju u naopaku potrošačku i licemjernu zapadnoeuropsku kulturu. Kao što prijetnje i batine nisu pokolebale apostole, nego su ih, naprotiv, ohrabrile da više i bolje ostanu vjerni evanđelju, tako i nas naše neprilike ne trebaju obeshrabrivati. Zato ćemo uporno čuvati istinu Kristovog evanđelja čuvajući ljubomorno obiteljske vrednote, ostajući vjerni i molitvi i žrtvi i pokori i bogoslužju Crkve uvjereni da nam je poziv kao malenom stadu biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac koji širi Kristovu blagu vijest spasenja.
MISNA ČITANJA:
Dj 5,27b-32.40b-41
Veliki svećenik zapita apostole:
»Nismo li vam strogo zabranili učiti u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.«
Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.«
Tada zapovjede apostolima da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste.
Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.
Ps 30,2-2.4-4.5-6.11-11.12a-12a.13b-13b
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.
Pjevajte Gospodinu, vjernici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a čitav život dobrota njegova.
Večer donese suze, a jutro klicanje.
Slušaj, o Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si moj plač u igranje,
Gospodine, Bože moj,
dovijeka ću te hvaliti!
Otk 5,11-14
I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa:
»Dostojan je zaklani Jaganjac
primiti moć, i bogatstvo,
i mudrost, i snagu,
i čast, i slavu, i blagoslov!«
I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori:
»Onomu koji sjedi na prijestolju
i Jaganjcu
blagoslov i čast,
i slava i vlast
u vijeke vjekova!«
I četiri bića ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice i poklone se.
Iv 21,1-19
Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako:
Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu.
To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«
»Zaista, zaista, kažem ti:
Dok si bio mlađi,
sam si se opasivao
i hodio kamo si htio;
ali kad ostariš,
raširit ćeš ruke
i drugi će te opasivati
i voditi kamo nećeš.«
A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«
