Vjerojatno ćemo se složiti oko toga da je za skladan obiteljski život prvenstveno potrebna ljubav, nježnost, uvažavanje… Međutim, čime se ljubav najviše hrani? Ljubavlju. Čime se prijateljstvo jača? Uzvraćenim prijateljstvom. Kada je dobročinstvo najslađe? Onda kad se na nj uzvrati zahvalnošću. Zašto je, naprotiv, u nekim brakovima i u nekim obiteljima onako strašno hladno? Onda kada nema lijepe riječi, kada nema zahvalnosti, kada nema nježnosti. Jedna zgoda iz Isusova života govori nam upravo koliko je važna zahvalnost (Lk 17, 11-19).
no images were found
Dok je Isus išao putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im pomogne. Guba je bila neizlječiva. Tijelo se kroz više godina raspadalo. I, da bi stvar bila još gora, budući da je guba bila zarazna, gubavci su bili posve isključeni iz društva, čak i iz vlastite obitelji. Boravili su izvan naselja u bijednim skloništima. Gotovo živi zakopani. Kad su čuli da prolazi Isus, nisu smjeli prići blizu, nego su izdaleka vikali: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“ Isus je, naravno, bio ganut. Rekao im je neka se odu pokazati svećenicima – koji su po židovskim zakonima bili ovlašteni proglasiti nekoga izliječenim od gube. I dok su išli putem da to učine, svi su se očistili! I onda, samo se jedan vratio „slaveći Boga u sav glas“. I gle slučajnosti – taj je bio Samarijanac – stranac. I onda Isus – ne bez gorčine – kaže: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“
Isusu je žao te devetorice. Oni su, istina, otišli zdravi, ali zatvoreni u sebe i sebični; zdravi u tijelu, a bolesni u duši. Isusu je žao, jer je čudo ostalo samo na tijelu, a vjera i zahvalnost su izostali. Vjerojatno ćemo biti u pravu, pomislimo li da je Isus sve njih ozdravio samo radi onoga Samarijanca. On je ozdravio i u tijelu i u duhu. Radi toga jednog zahvalnog bolesnika Isus je pomogao i ostaloj devetorici. Toliku snagu ima ljudska zahvalna ljubav!
Već smo u dječjem vrtiću ili u prvom razredu osnove škole čuli za „četiri ključa“ koja otvaraju srce naših bližnjih. To su one čarobne riječi: „izvoli – hvala – molim – oprosti“. Stvarno su čarobne te riječi, kad su iz srca izgovorene. Život nam čine čarobnim. A kada Bogu znamo reći: „Hvala!“, onda nam je tek život ispunjen dubokom radošću. Jer, primjećujemo silno mnoštvo stvari na kojima Bogu možemo biti zahvalni, kao na primjer da danas možemo čitati ovaj tekst. Bogu hvala!
MISNA ČITANJA:
2 Kr 5,14-17
I tako siđe, opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Tako mi živog Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima, nego samo Gospodinu.
Ps 98,1-4
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
2 Tim 2,8-13
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ:
Ako s njime umrijesmo,
s njime ćemo i živjeti.
Ako ustrajemo,
s njime ćemo i kraljevati.
Ako ga zaniječemo,
i on će zanijekati nas.
Ako ne budemo vjerni,
on vjeran ostaje.
Ta ne može sebe zanijekati!
Lk 17,11-19
Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
