Ima trenutaka kada i „heroji postanu umorni“. Evo, čovjek se trudi danima i godinama, nastoji dati sve najbolje od sebe, a onda, u jednom trenutku nastupi zasićenje, dođe ono pitanje – ima li to sve skupa smisla? Tako su se u jednom trenutku počeli osjećati prvi kršćani u Solunu (2Sol 2, 16 – 3, 5). Bili su izrazita manjina, a k tome su bili ponajviše nižeg društvenog statusa. Osim toga, korintski su kršćani u očima ostalih bili neki čudaci jer su živjeli primjerenim, moralnim životom, dok za većinu ostalih građana, primjerice, nije bio nikakav problem iskorištavati robove kao domaće životinje, ubijati nerođenu djecu, a djecu rođenu s nekim nedostatkom ostavljati u prirodi da ih zvijeri pojedu… A da o njihovom bračnom moralu, bolje rečeno nemoralu, i ne govorimo… I onda, sami su se kršćani u određenom trenutku počeli pitati, ima li to smisla? Što im je evanđelje uopće donijelo? Ne žive li možda oni drugi bolje i opuštenije? Stvarno, nije bilo lako živjeti prema kršćanskim načelima, pogotovo u onakvom okruženju. Kao da su i oni čuli onu jadikovku Izaije proroka: „Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu.“ U takvim trenucima potrebna je potpora, važna je utjeha. Zato Pavao veli svojim Solunjanima: „A sâm Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš… neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi!“
no images were found
Povijest se, naravno, ponavlja. Ima trenutaka kada i mi pomislimo da stvarno više nema smisla ustrajavati u istini, kada smo okruženi tolikim lažima; ustrajavati u čestitosti, kada su toliki usmjereni prema brzoj zaradi; ustrajavati u obiteljskim vrijednostima, kada toliki govore samo o provodima, partijanju i tulumima; nije lako ustrajavati u svojim vjerskim načelima, kada se nastoji sve staviti u pitanje. I tada je važna, recimo tako, solidarnost, blizina prijatelja koji dijele naša uvjerenja, tada nam je potrebna Božja riječ i Božja snaga koja, na primjeru Isusa Krista, govori da se uvijek isplati biti čestit, da jedino ima smisla slijediti glas Božji u vlastitoj savjesti. Kršćani duboko vjeruju ovo: ako Bog čovjeka poziva na uzvišene stvari, on će dati snage i mudrosti da čovjek u tome i ustraje. Nepovoljnim okolnostima unatoč.
MISNA ČITANJA:
2 Mak 7,1-2.9-14
Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!« Izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.«
Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: »Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.
Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«
Ps 17,1-1.5-6.8b-8b.15-15
Počuj, Gospodine pravedni,
i vapaj mi poslušaj,
usliši molitvu iz usta iskrenih!
Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,
ne zasta mi noga na putima tvojim.
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit’:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Sakrij me u sjenu krila svojih
A ja ću u pravdi gledati lice tvoje,
i jednom kad se probudim,
naužiti se pojave tvoje.
2 Sol 2,16-17; 3,1-5
A sâm Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi!
Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.
Lk 20,27-38
(Mt 22, 23–33; Mk 12, 18–27)
Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijahu tako sedmorica braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!«
