Danas na blagdan Gospodinova rođenja, dok nam u ušima odzvanjaju riječi Poslanice Hebrejima i Prolog Ivanova Evanđelja (Heb 1,1-6; Iv 1,1-18), naše misli lete u nevjerojatne duhovne visine kojima nas vodi Božja riječ. Dok smo u božićnoj noći čitali svete tekstove koji su nas poticali da više razmišljamo o čudu rođenja Sina Božjega u našem ljudskom tijelu i više razmišljali o smislu njegove ljudskosti za nas u vremenu i prostoru (Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14), danas nas Božja riječ potiče da razmišljamo o konačnom cilju te iste ljudskosti koja nam nije dana samo za ovo kratkotrajno i prolazno zemaljsko postojanje. Opet je utjelovljeni Božji Sin nama primjer, ali ne samo ljudskošću, nego ljudskošću u kojoj prebiva božanstvo koje nam postaje darom u njegovoj ljudskoj naravi. Tako je naglasak prebačen na njegovu božansku prisutnost i božansko djelovanje za nas. U tom smislu Izaija poručuje da je došao Bog na Sion (Iz 52,7-10): Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mi, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreći Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!‘ Psalmist se pridružuje proroku kličući (Ps 98, 1-6): Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Sva zemljo poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!
no images were found
A kad se potom čita svjedočanstvo Poslanice Hebrejima o Božjem Sinu, duša ostaje bez daha a um se penje do vrtoglavih visina (Heb 1, 1-6): Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijeh, sjede zdesna Veličanstvu u visinama. Prolog Ivanova Evanđelja kruna je svega što je rečeno na tako uzvišen način da dušu uzdiže k Bogu (Iv 1, 1-5.9-14): U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Ivan nam je tako htio istaknuti kako je među nas došla neizreciva Božja riječ koja je sam Bog, što samo po sebi sadržava poruku za nas ljude.
I dok razmišljamo o Božjoj riječi koja nam uzvisuje duh i dušu, osjećamo kako je to smisao našega ljudskoga života. Pozvani smo uzdići se iznad cjelokupne stvarnosti, jer je čovjek veći i uzvišeniji od svega stvorenoga, sluteći kako nismo stvoreni tek za zemlju. U nama je ta snažna slutnja i čežnja za nebom, jer nas je stvorila uzvišena Riječ Božja. Nastojimo dosegnuti određene razine duha, jer nas nosi Riječ Božja snagom svoje riječi prema Slavi nebeskoj. Time što mislimo, znamo da smo pozvani nadići ovo tvarno nemisleće stvorenje i mišlju osmisliti sve što je Bog stvorio i nama stavio na raspolaganje.
No, na žalost počesto kao ljudi ne želimo vlastitu misao podvrći Bogu i priznati da nam je misao i riječ dana od Boga, izvora života, i od njegove moćne riječi po kojoj je sve stvoreno i koja sve nosi svojom snagom. Teško prihvaćamo da samo njegovom mišlju možemo misliti ispravno i samo uz pomoć njegove Riječi možemo uriječiti sve što je oko nas. Jednako tako ne težimo uvijek za Božjom uzvišenošću, već se mnogi služe svojim razumom i pameću, ali ne kako bi se vinuli k pravom smislu koji dolazi od Boga, ne primajući Božju riječ i mudrost, već ostajući neovisni od Boga i njegove Riječi. Čovjek se služi razumom kako bi se uzdizao prema zemaljskim visinama i kako bi se ostvarivao u ljudskim mislima, a zaboravlja da je pozvan stremiti prema Bogu i sebe pobožanstvenjivati njegovom snagom. A i svi ostali pokušaju da čovjek danas sebe uzdigne i uzvisi pokazujući domete svoga razuma i svoje inteligencije, svojega uma i tehnološkog napretka, isključivo su samo ljudski i ne jamče uzdizanje u nebeske visine u kojima se živi spasenje.
Doista, kao ljudi, ma kako bili uzvišeni ili ma kako tražili neki ljudski put uzvišenja, ne možemo doći do cilja, do nebeskih visina i proslave samo ljudskim silama. Bog nam je, naprotiv, poslao svoju Riječ, svoga Sina, da nas povede putem uzvišenja i pobožanstvenjenja. Zato je i došao među nas, utjelovio se, ne samo kako bi podijelio našu sudbinu, već kako bi nas doveo do božanskog života koji je nedostupan čovjeku ako računa samo na svoje ljudske snage i na puteve ljudskog uzvišenja i proslave.
Utjelovljena Riječ Božja nas, međutim, kao svjetlo prosvjetljuje Božjim svjetlom i kao život oživljuje Božjim životom, i zato smo po njemu u stanju ostvariti cilj i smisao svoga života. Po njemu koji je Misao i Riječ Božja možemo misliti Božje naume i osmisliti vlastiti život. Razmatrajmo stoga otajstvo utjelovljene Riječi i uzdižimo svoj um i život do nebeske uzvišenosti. Primajmo Riječ koja je tijelom postala i dopustimo mu da nas učini sličnima sebi, to jest samome Bogu. Neka prožme našu misao i neka naša ljudskost u njemu pronađe svoj smisao. Neka on koji je uzeo obličje čovjeka preobrazi našu pamet i srce već sada, kako bismo jednom u vječnosti mogli mi biti cjelovito u njemu i potpuno preobraženi na njegovu božansku sliku.
MISNA ČITANJA:
Iz 52,7-10
Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«
Čuj, stražari ti glas podižu,
zajedno svi kliču od radosti,
jer na svoje oči vide
gdje se na Sion vraća Gospodin.
Radujte se, kličite,
razvaline jeruzalemske,
jer je Gospodin utješio narod svoj
i otkupio Jeruzalem.
Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu
pred očima svih naroda,
da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega.
Ps 98,1-6
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Zapjevajte Gospodinu uz citaru,
uz citaru i uza zvuke harfe;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!
Heb 1,1-6
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.Ta kome od anđelâ ikad reče:
Ti si sin moj,
danas te rodih;
ili pak:
Ja ću njemu biti otac,
a on će meni biti sin.
A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori:
Nek pred njim nice padnu
svi anđeli Božji.
Iv 1,1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«
Doista, od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.
