Svatko od nas ima svoj rođeni dan, kad smo ugledali svjetlo ovoga svijeta. Taj dan doživljavamo na poseban način, a mnogi ga svečano s drugima i proslavljaju. Uz rođendane ljudi, slavi se i dan osnivanja države, mjesta, objavljivanja neke knjige, rađanja novoga pokreta na području društva ili kulture.
Sabrani danas na misnom slavlju blagdana Duhova, završavamo vazmeno vrijeme u crkvenoj liturgijskoj godini. Ujedno proslavljamo rođendan rađanja prve Crkve – zajednice Kristovih vjernika. Prisjećamo se kako su se Isusovi učenici nakon njegova uskrsnuće i uzašašća na nebo, sastajali u dvorani Posljednje večere. Bili su nakon svih događaja još u strahu i neizvjesnosti. Nisu izlazili u javnost, a ujedno su iščekivali obećani dar i snagu Duha Svetoga.

no images were found

Znamo kako je uskrsli Krist apostolima zapovjedio da u Jeruzalemu čekaju “silu odozgo” u koju će ih Bog obući, a tek će tada poći među sve narode svijeta te ih činiti Isusovim učenicima. Zato današnji blagdan Duhova, slavimo kao očitovanje Crkve svim ljudima i cijelome svijetu.
Duhovski događaj je bio trenutak kad ih je Gospodin oslobodio svakoga straha i poslao u svijet, koji ima svoje potrebe i zahtjeve. Nije im dao da provedu cijeli život u dvorani Posljednje večere, gdje bi sigurno bili zaštićeniji iza čvrstih vrata. Poslao ih je u svijet da mu ponude navještaj slobode, koju su iskusili uskrsnućem i za koju ih je osposobio Duh osloboditelj. Apostolska zajednica je uzor kršćanskih zajednica po kojoj bismo trebali živjeti i mi u današnjem svijetu i životnim okolnostima.

Duhovi su konačni poraz staroga i nastanak novoga svijeta. Tamo gdje nema Božjega Duha veoma brzo nastaju nemiri i svađe, neprijateljstva i ratovi, zle riječi i ogovaranja. Bez Božjega Duha čovjek čovjeka ne može na pravi način, razumjeti niti shvatiti.
To nerazumijevanje se osobito pokazalo kod ljudi koji su gradili babilonsku kulu. U vremenu kad su ljudi bili udaljeni od Boga, jezik ih je razdvajao jedne od drugih. Željeli su sagraditi kulu do neba kao spomen ljudskoga napretka i povezanosti, ali se nisu mogli sporazumjeti.
Na Duhove ljudi iz različitih naroda slušaju Petra i apostole o Božjim djelima. Spomenuti su predstavnici petnaest naroda i svi su razumjeli neuke Galilejce, kao da govore ne samo njima poznatim jezikom nego i na njima razumljiv način. Ovo razumljivo propovijedanje i radosno odazivanje na propovijed omogućio je Duh Sveti, kojega Crkvi i svijetu šalje uskrsli Krist.

U drugom današnjem čitanju iz Prve poslanice Korinćanima, Pavao govori o darovima Duha Svetoga u jednoj i različitoj Crkvi. Uspoređuje crkvenu zajednicu s tijelom u kojem ima različitih udova. Kao što svi, ali različiti udovi sačinjavaju jedno ljudsko tijelo, tako je i Crkva sastavljena od pripadnika iz različitih naroda, a ipak je jedna u Kristu po djelovanju Duha Kristova.
Krizmanici u našim župama u ovom vremenu, primaju sakrament potvrde. Mi koji smo već krizmani, podsjetimo se dana svoje krizme: Gdje je i kada to bilo? Tko nam je ovaj sakrament podijelio? Kako smo u kasnijem vjerničkom životu, ispunjavali ono što smo tada obećali pred Bogom i vjerničkom zajednicom? Kao punoljetni vjernici, živimo li i svjedočimo li svoju vjeru, poput kršćana prve Crkve?
Krštenje je sakrament pridruženja Kristu i Crkvi, a potvrda dublje povezivanje s Kristom u Crkvi. Drugi vatikanski Sabor 1962.-1965. godine uči: “Sakramentom potvrde vjernici su još savršenije vezani uz Crkvu, nadareni posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru” (LG 11).

Po tom Duhu i mi se prepoznajemo kao braća i sestre, primajući svete sakramente. Međusobno širimo ljubav i pravednost, dobrotu i mir, a iz naših usta izlazi dobra riječ koja služi za izgrađivanje svijeta. U srcu po tom Božjem Duhu postajemo slobodni i širitelji dobre vijesti, oslobađajući se unutarnjega ropstva i duhovnih okova. Taj Duh čovjeku daje hrabrost svjedočenja Božje istine i svijest pripadnosti Bogu.
Iz povijesti nam je poznata Francuska revolucija, koja je 1794. godine, bjesnila na sve strane. Pred sobom je rušila crkve i samostane, ubijajući osobito svećenike i časne sestre. Tako su stradale i sestre karmelićanke u gradu Compiegneu. Njih šesnaest je odvučeno na gubilište, gdje su bile dočekane pogrdnim urlicima i teškim psovkama.
Poglavarica je zamolila da njoj kao posljednjoj odrube glavu, kako bi sestre mogla tješiti i hrabriti. Kad se je prva karmelićanka popela na gubilište, poglavarica hrabro zapjeva: „Dođi Duše Presveti” dok su sve sestre prihvatile. Pjevanje je postajalo sve slabije, jer ih je bilo sve manje. Na kraju je poglavarica još uspjela zapjevati:
„Daj nam krepost zaslužnu
i smrt lijepu blaženu,
daj vjekovit svima raj! Amen.“

Tko je tim redovnicama davao hrabrosti i jakosti, da do kraja izdrže u tim teškim trenutcima? To je Duh Sveti, koji ih je jačao jer su se u njega pouzdavale. I nama taj isti Božji Duh daje snage i jakosti, da ne pokleknemo, ne malakšemo i ne sustanemo. U životnim poteškoćama, sumnjama, krizama vjere i svemu s čim se susrećemo. Čini nas jačima u borbi protiv zla i rastu u činjenju dobra, ako ga zamolimo.
Pomaže nam da se lakše odupremo, lošim mislima i napastima u različitim prigodama. Pomaže nam da činimo nešto lijepo, dobro i korisno za sebe i za druge. Sve bi to bilo nemoguće činiti bez Duha Božjega. Duh Sveti nam otvara i stvara put i prostor do Boga i Isusa Krista u svijetu.
On omogućuje povratak iz tuđine, samoće, izoliranosti, lažne slobode u Očev dom. Otvorimo mu se da djeluje u nama oblikujući nas i kroz nas u okolini i našem zvanju. Radimo s darovima Duha Svetoga koje smo primili u sakramentu krizme (firme), a nemojmo ih zakopavati i zaboravljati.