Isus često govori u prispodobama. Jedna od poznatijih prispodoba je prispodoba o  sijaču i sjemenu. U toj prispodobi ima mnogo važnih elemenata: tlo na koje sjeme pada, ptice koje zoblju sjeme palo uz put, sunce koje suši sjeme palo na plitko tlo, trnje koje guši sjeme koje je u nj palo i, napokon, dobra zemlja koja omogućuje bačenom sjemenu da urodi mnogostrukim rodom. Sijač je isti, sjeme je isto, ali urod je različit ovisno o tlu na koje sjeme pada. Čini se kako se čitav problem rasta i uroda sjemena nalazi u vanjskim okolnostima. Nevjerojatno je koliko vanjske okolnosti  utječu na primanje, razvoj i urod sjemena. Premda sijač nema nakanu bacati sjeme na loše tlo, i premda je sjeme u sebi dobro (ono nikne i u trnju i u plitkom tlu), vanjske okolnosti kao da u potpunosti određuju urod sjemena.

 

no images were found

 

Razmišljajući na takav način lako možemo doći do toga sve ono što je loše u nama i oko nas opravdavamo okolnostima u kojima živimo. Ali zdravi osjećaj za smisao kaže nam kako to ne može biti poruka ove prispodobe. Isus njome ne ništa niti osuđuje niti opravdava, nego uočava i poučava.

Naime, Isus prispodobu o sijaču i sjemenu nije samo ispričao. On ju je i protumačio. A u tom tumačenju Isus sjeme ne poistovjećuje  samo s Božjom rječju nego i sa primateljem riječi. Isus ne kaže da je primatelj sjemena tlo pokraj put, kamenito tlo, trnje ili napokon dobra zemlja. On govori o onome koji je uz put zasijan, o zasijanome na kamenito tlo, o zasijanome u trnje, o zasijanome u dobru zemlju. Unatoč prvom dojmu, naglasak prispodobe niije na okolnostima u kojima je sjeme zasijano, nego na samom sjemenu. A onda i na njegovu odnosu prema okolnostima.  Za onoga koji je zasijan na dobru zemlju Isus kaže da je to onaj tko riječ sluša i razumije, pa onda donosi plod. To ne znači da sjeme zasijano u dobru zemlju neće iskusiti sušu, da se na nj neće oboriti ptice, ili da u dobroj zemlji neći niknuti nikakav korov. Biti zasijan u dobru zemlju i donijeti plod u ovoj prispodobi zapravo znači u svim uvjetima zauzeti čvrsti stav slušanja, razumijevanja i nasljedovanja Isusa Krista. Drugim riječima, biti zasijan u dobru  zemlju znači položiti svoj život.

Oni koji polažu svoj život u tom službenom izrazu osobe su vrijedne divljenja koje Crkva ima prema mučenicima. Radi se o osobama koje se s jedne strane razlikuju od mučenika ubijenih iz mržnje prema vjeri, ali su im slični po tome što su položili svoj život iz ljubavi prema bližnjemu. Takvi su na primjer ljudi koji s ljubavlju njeguju bolesnike od zaraznih bolesti, znajući da se i sami mogu zaraziti i oboljeti, što se onda zaista i dogodi. Oni koji polažu život, to su svi oni koji iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu spremo prihvaćaju životne uvjete koji ih ljudskim očima gledano dovode do prerane smrti.

Zar ne polaže svoj život trudna majka koja u medicinski konfliktnoj situaciji i po cijenu vlastitog života rađa dijete. Za kanonizaciju onih koji polažu svoj život traži se i to da taj njihov čin nije stvar trenutka nego životni stav posvjedočen svakodnevnim jednostavnim kršćanskim životom. Oni koji polažu život to su oni koji se ne boje pasti ni uz put, ni na kamenito tlo ni u trnje, jer dobro sjeme i svojim raspadanjem stvara dobru i plodnu zemlju te na taj način omogućuje mnogostruki urod.

Ako je sjeme riječ Božja, onda ona ne može drugo nego uroditi dobrim plodom. A dobar plod nije samo ono što se vidi na klasu. Dobar plod je i onaj humus koji stvara ‘propalo’ sjeme  palo na neplodno tlo.

Stoga se sijač ne boji sijati. On zna da će sjeme padati na razne strane, i da neće svakomu zrnu biti lako. Ali isto tako zna da dobro zrno, ako ono samo i ne uzraste do klasa, to olakšava drugomu zrnu pa im je urod zajednički.  Zato nijedno zrno dobroga sjemena bačeno iz ruku dobroga sijača nije uzaludno.