Dobro sjeme znači dobar početak. To što je dobro sjeme žita zasijano prije kukolja slaže se s biblijskim poimanjem stvaranja svijeta. Sve što je Bog stvorio u početku bilo je dobro. Zlo je došlo kasnije. Uvuklo se u stvorejne koje ima dobar početak i koje smjera dobrom svršetku. Tada zlo više neće imati nikakvu snagu kao što je ima sada poput kukolja zlonamjerno zasijana na njivu s dobrim sjemenom.

Prispodoba o  dobrom sjemenu zasijanom na njivu na koju je poslije neprijatelj zasijao kukolj zapravo je slika aktualnoga stanja svijeta. Živimo u vremenu koje ima dobar iskon, u vremenu koje očekuje svoj dobar svršetak, ali i u vremenu  u kojem je dobro pomiješano sa zlim. Tako će prema samom Isusovu tumačenju prispodobe od dobrom sjemenu i kukolju ostati sve do svršetka svijeta. Tek tada dobro će biti potpuno očiščeno od zla i „pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega“.

 

no images were found

 

 

Ostaje pitanje kako do tada živjeti  u ovom svijetu da bismo na kraju zasjali poput sunca. Kako živjeti kao dijete dobrog Oca? Kako biti dobro sjeme? Isus odgovara i na to pitanje. Između pripovijedanja prispodobe o žitu i kukolju i njezina tumačenja Isus pripovijeda još dvije ‘pomoćne’ prispodobe. To su prispodoba o zrnu gorušičinu i prispodoba o ženi koja stavlja kvasac u brašno i mijesi kruh. Te dvije prispodobe poučavaju nas kako u ovom svijetu u kojem ima i dobra i zla možemo živjeti kao sinovi Kraljevstva.

Zrno gorušičino najmanje je od svega sjemenja, ali može uzrasti u stablo u čijim se granama  gnijezde ptice nebeske. Isus otkriva veličinu malenosti. Poniznost, neznatnost, nenameljivost do neprimjetljivosti zapravo skrivaju snažnu prisustnost Kraljevstva. U ovo naše vrijeme strahovite ekspanzije medija zna se reći: ako se nešto ne napiše, ne fotografira, ne objavi na društvenim mrežama itd. kao da se nije dogodilo. No je li doista tako? Zar nezabilježena, nedokumentirana, neobajavljena djela nemaju nikakvu vrijednost? Zar propadaju i ne donose nikakava ploda? Poruka prispodobe o gorušičinu zrnu u tom smislu je jasna. Nijedno pa ni najmanje dobro djelo ne propada i ne ostaje bez  ploda. Ne treba se bojati za dobro sjeme. Ono će naći put svoga rasta dotle da će dati prostora  za rast u drugima.  Na njegovim granama gnijezde se i daju život svojim mladima ptice nebeske,  simboli i glasnici slobode i mira.

Druga prispodoba govori o ženi koja mijesi kruh.U središtu prispodobe nije ni kvas ni brašno nego ono što žena čini. Ni brašno po sebi, ni kvas sam od sebe, ni žena sama za sebe ne znače puno. Ali kad žena uzme kvas i umijesi ga u brašno započinje proces u kojem vrijeme kvasca osvaja prostor brašna. Papa Franjo više puta govorio je o tome kako se svijet istinski i plodonosno ne evangelizira osvajanjem geografskih prostora koje ćemo obilježiti kršćanskom ikonografijom, nego započinjanjem dobrih procesa u kojima se očituje kako je vrijeme važnije od prostora.

Naravno, prostor nije nevažan. On nam je zadan. Do svršetka svijeta živjet ćemo u kategoriji prostora i to na ovoj njivi svijeta na kojoj je usred dobroga sjemena posijan kukolj.  I tako će biti do žetve. Međutim, oni koji se na kraju žele prepoznati kao Sinovi kraljevstsva znaju što im je činiti. Vrijeme koje imaju na raspolaganju oni trebaju koristiti popug gorušičina zrna i kvasca umiješena u brašno. Zrno gorušičino najmanje je od svega sjemena, ali uzraste u stablo dovoljno veliko za ptice nebeske. Kvasac pomiješan s brašnom uopće se ne vidi, ali njegovo djelovanje obuhvaća čitav prostor tijesta i daje kruhu okus i oblik koje brašno samo od sebe ne može dati.

Upravo takva uloga je kršćanina i Crkve u svijetu. Crkva svoje poslanje ne ostvaruje ni trijumaflističkom nametljivoišću niti odvajanjem od svijeta, nego  djelovanjem u svijetu ‘kao kad žena uzme kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna…“ . Ako se smatramo dobrim sjemenom i postupamo tako, ne samo da nam kukolj neće nauditi, nego je moguće i da se kukolj oko nas preobrazi u žito.