MISAO IZ EVANĐELJA DANA
I Riječ tijelom postala.
Sv. Silvestar I., papa
ČITANJA:
1Iv 2, 18-21; Ps 96, 1-2.11-13; Iv 1, 1-18
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela
IMENDANI:
Silvestar, Silvija, Donata
Misu zahvalnicu je predvodio don Josip Mudronja župnik u župi Sv. Jakov u Marini koji je mijenjao našeg župnika.
Na kraju smo još jedne godine. Skupili smo se na Isusovu euharistijsku gozbu, gozbu zajedništva i zahvalnosti. Bilo bi dobro zadržati se barem kratko u šutnji, u tihom prebiranju po prošloj godini, po prošlom životu. Svakako bi bilo vrijedno sagledati kako smo uistinu proživjeli 2020.godinu. Jesmo li u cjelini zadovoljni? Imamo li komu i za što zahvaliti? Zahvaliti tako da to ne bude po onom sviknutom, mehaničkom redanju – najprije hvala Bogu, pa poglavarima, pa roditeljima, i tako redom i tako slično, formalizma radi.
no images were found
Zahvalnost je povezana s poniznošću. A poniznost je jedna od najmanipulativnijih kreposti vjernika, duhovnih osoba i svećenika. Zahvalnosti ponekad nema i zato jer se dobra djela koja nam drugi čine najčešće podrazumijevaju. Smatramo, naime, da su nam drugi dužni činiti dobro. Sjetimo se oglednoga primjera nezahvalnosti odnosno zahvalnosti iz evanđelja. Nakon što je Isus izliječio deset gubavaca, vratio mu se zahvaliti samo jedan, i to još Samarijanac, stranac, a devet bližnjih, njegovih sunarodnjaka, nisu (usp. Lk 17,11-19).
U toj zgodi važno je također uočiti da Isus pita gdje su ostala devetorica, zašto se oni nisu vratila da “dadnu slavu Bogu”. Isus – i tu se pokazuje nosiva dimenzija zahvalnosti – ne očekuje primarno zahvalu sebi, nego iskazivanje hvale Bogu. Time dolazimo do temelja zahvalnosti. Zahvalnost niče iz svijesti sveopće darovanosti od Boga, darovanosti da postojimo, da smo Božja stvorenja u njegovom predivnom (iako ranjenom i podijeljenom svijetu). I na drugoj, oprečnoj strani stoji paradoks, zahtjevna i riskantna avantura zahvalnosti u vjeri, naime, zahvala i ljudima koji nas možda ne podnose, koji nas preziru i mrze, koji nas kritiziraju, koji su nam “skandal” u životu”.
U svakom slučaju zahvalnost nije završetak nekog odnosa, nego novi i bolji početak; i to upravo iz primarne zahvalnosti Bogu, a ne iz stoičkog, mazohističkog ili umišljeno velikodušnoga prikazivanja sebe velikim, kako bi se “zahvaljivalo” prijateljima i neprijateljima s nakanom skupljanja “zasluga” za nebo. Zahvalnost nije nesvjesna ni naivna duhovna akcija, nego svjesna i slobodna odluka cjelinom bića da se djeluje za bolje odnose i bolju zajedničku budućnost. Zahvalnost stoga nije okrenuta jedino prema prošlosti, nego, upravo jer je vezana za vjeru i nadu, djelovanje iz budućnosti.
Teolog Romano Guardini zahvalnost ubraja u važne ljudske kreposti. Smatra između ostaloga da se zahvalan može biti samo nekom određenom, konkretnom, osobnome Ti. Zahvalnost u sebi nema nikakve prisile niti se čini iz puke funkcionalnosti i koristoljublja nego iz slobode i milosti. Isti teolog smatra da se zahvalnost događa u prostoru poštivanja osobe drugoga pri čemu nije nevolja jedini poticaj zahvale, nego ono već spomenuto iskustvo temeljnoga povjerenja u dobrotu i Božju darovanost svega stvorenoga. To znači da na ovoj zemlji ništa nije po sebi razumljivo, sve dolazi iz Božje ruke preko naših bližnjih. Zahvalnost time postaje osnovni izraz vjere, vjere koja je radosna jer može živjeti, jer može činiti dobro.
Zahvalnost se ne iscrpljuje u vraćanju nekoga duga, nije je svediva na korisnost, na onaj česti osjećaj nelagodne ovisnosti koji se razvija između nadređenih i podređenih, moćnih i potrebitih, bogatih i ubogih i kojim su često ozračeni naši formalistički odnosi u obiteljima i zajednicama, odgojnim i crkvenim, poslovnim i političkim strukturama. Uslijed namještene zahvalnosti, uslijed nedostatka zahvalnosti iz čistoga dara postojanja, uslijed nemogućnosti zahvalnoga radovanja što drugi uopće postoji takav kakav jest, razvijamo se u ljude koji se olako zahvaljuju ili odvikavaju od zahvala. Ima ljudi koji se pretvaraju u škrce, jer su navikli, ili su ih drugi navikli da su centar svijeta i njima sve treba biti darovano.
S druge srane ima nesmiljenih obdarivatelja, koji uvijek nešto daruju i ne gledajući ustvari na one koje darivaju, nego da sebe prikažu boljima nego što jesu. Neki darivaju bez poniznosti da su to što daju i sami “dobili”, i čine sve da od drugih “ništa” ne trebaju. Takvi se ponašaju kao “mali” bogovi koji su se tobože odrekli svih želja i ugodnosti, samo da bi uveselili druge, a ne vide koliko su ogrezli u oholosti da ih se veliča s namještene darežljivosti. Ustvari, često ne uviđamo da bližnjima pored sebe uskraćujemo temeljni dar, temeljnu zahvalnost – ne nudimo im se bezinteresno, bez darova i kupovanja darovima. Uostalom, zar nam nije drago čuti, ako nam netko kad ga praznih ruku posjetimo, kaže: Ma neka ništa nisi donio/donijela, samo neka si došao/došla? I zar nisu sretni ljudi koji osjećaju da su iako bolesni i ne mogu biti od koristi, dar i blagoslov bližnjima?
Povratak temeljnoj zahvalnosti pred Bogom sadrži još jedan nezaobilazan moment: praštanje. Kroz prošlu godinu, bili smo nezahvalni, bili smo oholi smatrajući kako smo najvažnije stvari napravili sami. Počinili smo i mnogo grijeha, bili smo opaki i zli svojim bližnjima, lagali smo, iskorištavali smo dobrotu drugih, potkradali smo druge, smišljali smo opake naume, nagovarali druge na zlo, propustili smo prilike za dobro… Vjerujemo, međutim, da nam Bog oprašta. Bog je Bog novoga početka, ali tako da se obratimo, da tražimo oproštenje od drugih, da im činimo dobro, ako nam oni i ne opraštaju.
Iz zahvalnosti za neumorno Božje praštanje i milosrđe, na koncu ove godine i na početku nove, na početku nove budućnosti, praštajmo jedni drugima. Promijenimo našu uhodanu prirodnu praksu po kojoj je tobože čovjek bez časti ako se ne osveti, a slabić ako oprašta. Isus nas uči i pokazuje posve drukčiji put: zahvalnost i praštanje, izraz su čašćenja Boga i ljubavi prema ljudima. U zahvalnosti i praštanju zaključimo staru godinu!
Blagoslovljena vam nova godina!
MISNA ČITANJA:
Prvo čitanje:
1Iv 2, 18-21
Vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate.
Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostola
Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas. A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate. Ne pisah vam zato što ne biste znali istine, nego jer je znate i jer znate da nikakva laž nije od istine.
Otpjevni psalam:
Ps 96, 1-2.11-13
Pripjev:
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo.
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek se raduje polje i sve što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće.
Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu po pravdi
i narodima po istini svojoj.
Evanđelje:
Iv 1, 1-18
I Riječ tijelom postade.
Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječi Riječ bijaše kod Bogai Riječ bijaše Bog.Ona bijaše u početku kod Boga.Sve postade po njoji bez nje ne postade ništa.Svemu što postadeu njoj bijaše životi život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetlii tama ga ne obuze.Bi čovjek poslan od Boga,ime mu Ivan.On dođe kao svjedokda posvjedoči za Svjetloda svi vjeruju po njemu.Ne bijaše on Svjetlo,nego – da posvjedoči za Svjetlo.Svjetlo istinskokoje prosvjetljuje svakog čovjekadođe na svijet;bijaše na svijetui svijet po njemu postai svijet ga ne upozna.K svojima dođei njegovi ga ne primiše.A onima koji ga primiše,podade moćda postanu djeca Božja:onima koji vjeruju u njegovo ime,koji su rođenine od krvi,ni od volje tjelesne,ni od volje muževlje,nego – od Boga.I Riječ tijelom postadei nastani se među namai vidjesmo slavu njegovu– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca–pun milosti i istine.Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh:koji za mnom dolazi, preda mnom jejer bijaše prije mene!«Doista, od punine njegovesvi mi primismo,i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,a milost i istina nasta po Isusu Kristu.Boga nitko nikada ne vidje:Jedinorođenac — Bog —koji je u krilu Očevu,on ga obznani.
