MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.

 

 

ČITANJA:
M. ČIT.: vl.: Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

 

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

 

 

Čovjek u sebi nosi potrebu za ostvarenjem, prema nije uvijek baš svjestan toga što znači ostvariti se. Najčešće pretpostavlja da ostvariti se znači pokazati se uspješnim u zemaljskim stvarima pa se ostvarenim smatra onaj tko je stekao neka zemaljska dobra potrebna ili korisna za život. Nerijetko se radi i o stjecanju imena, glasa ili slave, jer nema toga od nas tko nema potrebu i želju steći ime, to jest pred drugima imati svoje ‘ja’, svoju osobnost. To u konačnici znači biti priznat, prepoznat i vrednovan na pravi način postajući značajan i poznat među ljudima među kojima se istaknuo svojim radom i djelima, uspjesima i ostvarenjima. Sva spomenuta nastojanja idu za tim da čovjeka istrgnu iz anonimnosti koja ga muči u velikoj masi svijeta u kojoj se teško dokazati, a bolno je živjeti život kao neka nepoznanica. Onaj tko uspije u nekom od ovih svojih nauma, vjeruje da je uspio u svom strateškom cilju kao što je sposobnost samoostvarenja, te da je zadovoljio time smisao svoga života.

 

no images were found

 

Nažalost, i tu živimo u zabludi. Jer svako naše nastojanje da ostvarimo smisao bilo imetkom bilo imenom započne i završi u izvanjskom dokazivanju, a ne na unutarnjoj kreposti i izgradnji duše. Svako naše nastojanje da se ostvarimo među ljudima ostaje na tome da se dokazujemo i natječemo samo na ljudski način, a da zaboravimo da je naše biće prožeto potrebom da se ostvarimo na način na koji nam je Bog zadao smisao i cilj. No ponekad je, na žalost, teško izbjeći mentalitetu dokazivanja i nadmetanja koji postoji među ljudima, pa onda ljudi i nesvjesno mnogo toga čine kao čin dokazivanja svojih sposobnosti pred drugima. U tom smislu i u tu svrhu troše mnogo energije i snage da stvore nešto, i ne misleći da je sve to prolazno i ne jamči dobrobit i blaženstvo života.

Samo onaj tko zna živjeti tako da ulaže sve svoje snage i biće u ono što je trajno i neprolazno, da stekne blago na nebu i da mu ime bude zapisano u knjizi života, taj živi ispravno i kvalitetno izgrađuje svoje ime. Jer samo ono što je veliko i važno u Božjim očima, to je stvarno važno i za ljudski život. Samo ime koje on izgovara kao veliko jer je doseglo razinu svetosti i blaženstva, istinski je veliko i priznato, jer mu je on dao ono vječno priznanje koje mu jamči spas od propasti i pada u vječni zaborav.  Po tome vidimo da Bog nije protiv našeg ljudskog ostvarenja, već nam jedino skreće pozornost koji je pravi put, da ne bismo promašili bit života i uludo ulagali svoje životne snage.

A koji je pravi način, izložio nam je Isus u današnjem Evanđelju u kojem nas podsjeća na put blaženstava kao najizvrsniji put ostvarenja svoga života. A to znači da nas je pozvao da budemo sveti težeći prema vječnom ostvarenju. Pozvao nas je da sve radimo s osjećajem svetosti i vječne odgovornosti, kako bi nam jednom pripalo kraljevstvo nebesko. Zato nas je pozvao da budemo siromasi duhom, to jest da, unatoč svim dominantnim strujama ljudske misli i uvjerenja, mi prianjamo uz Božje. Unatoč svim pojavnostima ovoga svijeta, mi snagom vjere držimo stijeg života i živimo za Božje neprolazne vrijednosti.

O tolikim vjernicima koji su na zemlji bili anonimni i nisu stekli nikakve značajnije imovine niti su ostvarili zemaljske uspjehe, ali su živjeli blaženo i strpljivo podnosili sve izazove i nedaće ne odstupajući od Božje riječi i volje, svjedoči današnja svetkovina. Ne samo da svjedoči, već i nas poziva putem zemaljske skromnosti kako bismo stekli kraljevstvo nebesko. I doista, u ovome svijetu možemo biti blaženi i otići iz njega s osjećajem blaženstva samo ako smo vršili volju Božju i po vjeri stekli sigurnost da nam je Gospodin pripremio mjesto u svome kraljevstvu. U protivnom, ništa nas ne može ispuniti mirom i zadovoljstvom, bez obzira koliko ljudskih djela napravili i koliko ljudske slave i veličine stekli.

Potrudimo se stoga i živjeti u poniznoj jednostavnosti onako kako nam sugerira naš Gospodin, koji je i sam vršio sve što je od nas u blaženstvima tražio. Trudimo se živjeti sveto i neka svetost bude naš životni poziv, bez obzira na patnje, pogrde i progone kroz koje nam je proći poradi vjernosti Kristu, jer ovom svijetu smetaju sveci, budući da svjedoče da je moguće ostvariti se drukčije od onog ljudskog ostvarenja na koje nas tjera impuls naše naravi. Neka nas Gospodin osposobi, kao što je osposobio i ono veliko mnoštvo vjernika koje je nagradio slavom nebeskom, da budemo sveci po zvanju, to jest da se dademo voditi njegovim Duhom a ne ljudskim, da živimo za nebeska, a ne zemaljska ostvarenja, da svom životu dajemo okus i kvalitetu vječnosti, umjesto zemaljske prolaznosti. Budimo siromasi duhom i borimo se da uđemo u kraljevstvo nebesko, i ne dopustimo da nas zemaljske plaće i zadovoljstva odijele od one plaće koju je Gospodin i za nas pripremio na nebesima, gdje ćemo ga zajedno sa svima svetima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. 

Svece redovito smatramo posebnim ljudima. Evo, Majka Terezija je život posvetila u brizi za one najsiromašnije, Alojzije Stepinac je podnio progonstvo i tamnicu, jer se nije htio odreći Boga i Crkve, Nikola Tavelić je bio spaljen, jer je naviještao Kristovo evanđelje. To su, rekli bismo, ljudi koji nadilaze ono redovito, ono svakidanje, ljudi koji se uzdižu iznad onoga prosječnoga. Pa onda, kada se od nas traži malo više strpljivosti, dobrote, ljubavi i praštanja, znamo odgovoriti: “Nisam ja svetac“, baš kao što ne može svatko biti Luka Modrić…

Međutim, biti svet znači biti povezan s Bogom, biti Božji, biti onaj koji ne prihvaća nikakav grijeh i nikakvo zlo. Prezahtjevno? Nimalo. Evo, Biblija nam govori da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. A Bog je čista dobrota. Bog prašta svakome čovjeku, Bog čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima. Bog se ne osvećuje, nego se raduje svakom obraćenom grešniku. Prema tome, ako smo stvoreni na Božju sliku, onda bismo i mi trebali biti takvi. Istinski, prirodni, naravni čovjek jest – Božji čovjek. Nenormalno je da čovjek u sebi gaji mržnju, osvetoljubivost, nepoštovanje prema osnovnim moralnim zakonima. Pravi istinski čovjek jest zapravo – svet čovjek, vjeran originalu, “prototipu“ koji je Bog stvorio.

Ovih dana slavit ćemo blagdan Svih svetih, odnosno slavit ćemo silno mnoštvo onih koji su u svome životu u velikoj mjeri ostvarili taj ideal, da budu onakvi kakvima ih je Bog stvorio. Zato ih slavimo kao svete, iako ih nitko nije svetima proglasio. Silno je to mnoštvo onih koji su u svome životu nastojali činiti dobro, koji su poštovali i ljubili svoje bližnje, koji su nastojali živjeti prema svojoj savjesti i Božjim zapovijedima. Za kršćane je to jedini put. Toliki sveti nam pokazuju da je to ostvarivo.

 

 

 

MISNA ČITANJA: