Današnji zaštitnik je sveti Ivan od Križa (San Juan de la Cruz), španjolski karmelićanin, mističar, pjesnik, prozaist i crkveni naučitelj. Bio je duhovni prijatelj svete Terezije Avilske, te je, zajedno s njom, reformirao karmelićansku redovničku obitelj.
Iako se ne može sasvim sigurno utvrditi datum njegova rođenja, ipak se uzima gotovo sigurno da je Juan de la Cruz rođen god. 1542., vjerojatno 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, velikog Isusova preteče. Rodio se u malom i čednom Fontiverosu, varošici stare Kastilije, u biskupiji Avilskoj. Otac iz plemićke obitelji zvao se Gonzalo de Yepes; majka Katarina Alvarez. Ivan im je bio treći i posljednji sin.
Unatoč svom prezimenu koje govori o plemićkoj krvi i o slavnim precima, Gonzalo je ipak bio veoma siromašan. Možda je tom siromaštvu bio kriv i brak s Katarinom Alvarez, ženom kreposnom, ali siromašnom. Taj brak nije bio po volji Gonzalovim roditeljima, stoga Alfonza razbaštiniše. I prema tome možemo ustvrditi da se Ivan rodio kao siromah i da je posljedice toga siromaštva naročito osjetio poslije očeve smrti.
Sveti Ivan je bio još dijete kad mu se vrijedna i siromašna udovica majka preselila u Medinu del Campo, veliki trgovački grad, u ono vrijeme glasovit po sajmovima, kamo pritjecahu proizvodi iz stranih zemalja. Obiteljska okolina bila je zdrava i sveta. O Ivanovu djetinjstvu i dječaštvu nemamo mnogo vijesti. Dobro je spomenuti što znamo da mu se u dobi od 5 godina ukazao prekrasan lik Presvete Djevice koja ga majčinski spasi kad je pao u neku baru i već se počeo utapati.
Teške obiteljske prilike potrajaše i u Medini del Campo. Prijeka nužda bila je razlogom da su za Ivana počeli tražiti neko zanimanje. Shvativši potpuno teško stanje, Ivan stade učiti razne vrste zanata. Jedan tesar ga uze za naučnika. Ivan je bio pun dobre volje i radinosti, ali ruka mu nije mogla strugati blanjom i rukovati pilom. Zato pokuša kod nekog krojača, no i tu doživi neuspjeh. Njegov duh zaustavit će se tek u promatranju Božanske Ljepote i u gledanju neizrecivog Božjeg ophođenja s Njegovim stvorenjem.
Sveti Ivan, ipak, neće zaboraviti svog nauka u raznim zanatima. On će, naprotiv, prikladnim usporedbama i primjerima iz svih zanata osvijetliti najuzvišenije pojmove i istine svoje mistične teologije. Bog je htio da se on drugdje zaposli, gdje će Mu se moći više približiti. Medina del Campo imala je veliku bolnicu koja je primala bolesne siromahe. Upravitelj bolnice don Alvarez de Toledo, vjerojatno nadahnut Bogom, pozove Ivana da dvori njegove bolesnike. I to je razdoblje bilo bez sumnje najplodnija priprava za njegovo poslanje. Kao bolničar imao je prilike vršiti kršćansku ljubav prema bolesnicima u kojima je dubokom vjerom gledao samoga Krista.
Usput je i studirao. Kao đak pobuđuje veliko udivljenje. Divno je napredovao u književnosti i u latinskom jeziku. Bio je oštra i duboka uma, duha otvorena i bistra, jasna i određena, a ljubav prema istini bila mu je životna potreba. U 20. godini morao se definitivno odlučiti za jedan životni poziv. Bio je to čas odluke kada je valjalo odrediti životni smjer. Izgledalo je da će to postići sasvim obično i lagano. Moći će završiti svoje nauke u Medini. Kad bude zaređen za svećenika, don Alfonzo će ga zadržati kod sebe kao bolničkog kapelana. To je najveća želja dobrog starca. A uz to će se dragi Ivan moći brinuti za svoju siromašnu majku. No na najveće začuđenje don Alfonza i majke Katarine Ivan odbije taj lagani i probitačni prijedlog. Pred njegovim očima zablista drugi ideal, dušu mu zaokupi drugi cilj.
Njega privlači ideal kontemplacije i zato pokuca na vrata Karmela. I 24. veljače 1563. obuče na se odijelo karmelićanina. Ivan de Yepez postaje poniznim novakom. Zašto je odabrao upravo Karmel? – Možda ga je privukla pobožnost prema Mariji? Ta ona se u tom redu toliko časti da je o njem rečeno: “Karmel je sav marijanski!” U toj pobožnosti sadržan je najljepši okvir kontemplativnog karmelićanskog života. Ili ga je, možda, privuklo pravilo strogosti i molitve? Budućnost će pokazati da ga je sama Božja providnost dovela u Karmel kako bi ga vratio prvotnoj strogosti i revnosti.
Prolazi godina novicijata i gorljivi novak radosno polaže svete zavjete. Novog zavjetovanika šalju odmah u karmelićanski zavod Svetog Andrije u Salamanku. Tu Ivan od sv. Matije, tako se naime zvao ispočetka kao redovnik, provodi kao student tri godine pokazujući se savršenim redovnikom i briljantnim đakom. Pod snažnom skolastičkom stegom njegov se um jača i hrani sigurnim i sjajnim tomističkim naukom. U tome toliko uspijeva da je imenovan nadstojnikom studenata, to jest povjereno mu je da s njima ponavlja predavanja.
Međutim, sveti Ivan nije više sretan kao u početku. U njegovoj su duši blijeskom požara proplamsale veće želje za savršenstvom. Karmel ga više ne zadovoljava. Nije to više onaj nekadašnji Karmel starih otaca. Ublažena je njegova strogoća. Ivan gori silnom žeđi za strogošću, za neposrednom pripravom na božansku kontemplaciju. On osjeća strastvenu želju za Bogom, da Ga bolje upozna, da Ga više ljubi, da snažno po njemu živi. Bog i jedino Bog!
