MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Muka Gospodina našega Isusa Krista.
ČITANJA:
U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
crvena
Cvjetnicom započinje „Veliki“ ili „Sveti“ tjedan, tjedan Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Dva događaja iz Isusova života obilježavaju Cvjetnicu kroz povijest: spomen na njegov mesijanski ulazak u Jeruzalem i spomen na njegovu muku i smrt. Ograničit ćemo se na prvi dio.
Prikaz hodočasnice Eterije
Cvjetnica kao spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem slavi se u Jeruzalemu od IV. stoljeća. O tome izvješćuje španjolska monahinja Eterija (Egerija?)[1] koja je potkraj četvrtoga stoljeća (381.–384.) hodočastila u Svetu zemlju i obilazila sveta mjesta. U prvom dijelu svoga dnevnika Aetheriae peregrinatio in Terra Sancta (Eterijino hodočašće u Svetu zemlju) opisuje sveta mjesta, a u drugom dijelu obrede Velikoga tjedna u Jeruzalemu i liturgijske svečanosti u drugim biblijskim mjestima, Betlehemu i Nazaretu. U Jeruzalemu su se kršćani u predvečerje Cvjetnice okupljali na Maslinskoj gori, bdjeli u molitvi spominjući se Isusova ulaska u Jeruzalem. Kad bi pala noć u procesiji bi se uputili istim putem kojim je Isus išao. U rukama bi nosili palme i maslinove grančice, želeći tako taj događaj uprisutniti i ispovjediti svoju vjeru u Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem[2]. Taj se običaj u osmom stoljeću proširio i na zapad. Na zapadu je od petoga stoljeća Cvjetnica stajala u znaku Isusove muke i to po Mateju. U desetom stoljeću ta su se dva događaja, jeruzalemski običaj procesije i rimski spomen Isusove muke, spojili u jedinstvenu liturgiju. To liturgijsko jedinstvo Isusova ulaska u Jeruzalem i njegove muke Crkva obilježava i slavi svake godine na današnju nedjelju Cvjetnice.
Prikaz sv. Marka
Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, pošalje dva učenika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.«
Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazočnih upitaše: »Što radite? Što driješite magare?« Oni im odvrate kako im reče Isus. I pustiše ih. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj. Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!«
I uđe u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s dvanaestoricom u Betaniju.
Betanija se nalazi na istočnom obronku Maslinske gore, udaljena oko 3 km od Jeruzalema. Stigavši za blagdan Pashe nadomak Jeruzalema, do Maslinske gore, Isus se zaustavio. Kao da se nečega sjetio. Da, sjetio se i htio je da se toga i narod sjeti, pa i mi danas. Isus zna da Židovi očekuju Mesiju, koji će doći od Maslinske gore. „Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku“, piše prorok Zaharija (14,4). To je razlog zašto Isus želi ući u Jeruzalem od Maslinske gore, ta On je taj očekivani Mesija, i to trebaju danas svi znati.
Isus se sjetio još jednoga mesijanskoga proročanstva od istoga proroka i htio je da ga se i narod sjeti i uvidi da se to na njemu ispunja. Prorok Zaharija prorekao je 500 godina prije nego će se to na Isusu ostvariti, da će Mesija, kad bude došao, ući u Jeruzalem na magaretu. „Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zah 9,9-10).
Svjestan toga proročanstva Isus šalje dvojicu svojih učenika u selo da mu dovedu magare. Otiđoše i nađoše magare, točno kako ga je Isus opisao, magare koje još nitko nije jahao privezano uz vrata, vani na cesti, i odriješiše ga. A na upit nazočnih: „Što radite? Što driješite magare?“, odgovoriše kako ih je Isus poučio: Gospodinu treba i pustiše ih. To je jedino mjesto u Markovu evanđelju gdje se Isus naziva Gospodin. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj“ (Mk 11,2-7). Sv. Luka u svom opisu veli da su ga učenici „posjeli“, odnosno podigli na magare. To je simbolička gesta kojoj Luka značenje zna i želi da ga i mi saznamo. Luka iz rijetka citira Stari Zavjet, a često se događa da je svakoj važnijoj zgodi iz Isusova života podloga Stari Zavjet. Tako i ovdje. Luka upotrebljava isti grčki izraz epibibazo (posjesti, podići na) koji susrećemo u Starom Zavjetu kod ustoličenja mladoga Salomona za kralja (Lk 19, 35). Kralj David potkraj svoga života naređuje velikom svećeniku Sadoku, proroku Natanu i Beniji:
„Uzmite sluge svoga gospodara sa sobom, posadite moga sina Salomona na moju mazgu i odvedite ga do Gihona. Ondje neka ga svećenik Sadok i prorok Natan pomažu za kralja nad Izraelom. Zatrubite tada i obznanite: ‘Živio kralj Salomon!’“ (1Kr 1,33-34).
Iz toga prizora Luka iščitava Isusovo kraljevsko ustoličenje koje će se dogoditi na križu.
I u Matejevu prikazu Isusova ulaska u Jeruzalem krije se jedna simbolika. Za razliku od drugih evanđelista, Matej je jedini koji uz magare spominje i magaricu (21,2-7). Prema nekim komentatorima Isus je iz simboličkih razloga naizmjenično jahao jedno pa drugo. Magarica simbolizira sinagogu, koja nosi jaram zakona, a magare je neobuzdani, bezakonski, poganski svijet. Isus je htio sebi pokoriti jedno i drugo, uvesti ih zajedno u Jeruzalem Crkve i neba i pritom se iskazati kao ponizni Knez mira u skladu s proročanstvom proroka Zaharije (Zah 9,9-10).[3]
Dosada je Isus – izuzevši kad se vozio po jezeru – stalno pješačio, a sada mijenja način putovanja. Ne želi ući u sveti grad kao hodočasnik pješice, nego kao obećani Mesija na magaretu, kako ga je prorok Zaharija najavio.
Koliko je svetomu Marku stalo da Isus uđe u Jeruzalem baš na magaretu, vidi se iz činjenice da od deset redaka koliko ih cijeli prizor ima, sedam od njih posvećuje pribavljanju magareta. Magare na kojem još nitko nije jahao upućuje prema nekim komentatorima „na božansko dostojanstvo jahača, slično kao čisto platno i novi grob za Isusovo tijelo (Mt 27,59-60), kao nova kola za Kovčeg Božji (2Sam 6,3), kao kamen od kamenoloma za gradnju Hrama i oltara (1Kr 6,7), kao životinje za žrtvu što još nisu radile” (Pn 21,3).[4] Isus ne ulazi u sveti grad kao hodočasnik niti kao neki učitelj ili čudotvorac, već kao obećani Mesija, kako ga je najavio prorok Zaharija:
„Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje“ (Zah 9,9-10).
Isus ne ulazi u Jeruzalem na konju, simbolu snage i ratnika, nego na magaretu simbolu skromnosti, mira i nenasilja. Nigdje Isus nije bio tako svečano dočekan kao na putu u Jeruzalem. Sveti Marko primjećuje da su mnogi prostirali haljine ispred njega, drugi bacali zelene grane, a svi klicali
„Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida. Hosana u visinama“ (Mk 11,8-10)[5].
Prostiranje haljina ispred njega po putu uz klicanje spada u obred kraljevskoga ustoličenja. To nam potvrđuje pisac Druge knjige o kraljevima. Kad je prorok Elizej Jehua pomazao za kralja i kad su njegovi časnici to saznali, „uzeše svoje ogrtače i prostriješe ih pred njim po stepenicama, zatrubiše u rogove i povikaše:’Jehu je kralj!’“ (2Kr 9,13). I ta simbolika upućuje na skoro Isusovo uzdignuće za kralja.
Klicanje povorke „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Mk 11,9) podsjeća na pashalni Psalam 118,26 kojim su svećenici dočekali hodočasnike na hramskim vratima i koji je dodatkom „Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama“ (Mk 11,10) shvaćen mesijanski, kao svečani pozdrav prije Isusova ustoličenja za Kralja. Prema Marku Isus je došao u Jeruzalem da bude ustoličen, ali ne na način kako je povorka zamišljala. Ustoličenje će se dogoditi na križu na kojem će stajati i kraljevski naslov: „Kralj židovski“.
Na kraju Marko samo pripominje da je Isus ušao u Jeruzalem, u Hram, sve uokolo razgledao i kako je već bilo kasno, vratio se u Betaniju. Čudan završetak. Očekivali bismo prikaz zbivanja kako u gradu tako i u Hramu. Sveti Matej (21,12-17) i Luka (19,45-46) u svom prikazu donose čišćenje Hrama, a Marko je to odgodio za slijedeći dan. Ovdje je Marko stavio naglasak na Isusov kružni pogled, koji u Markovu evanđelju češće susrećemo bilo kao pogled naklonosti prema onima koji ga slušaju (Mk 3,34), bilo kao pogled srditosti i oštrine prema onima koji ga uhode (3,5). S kakvim je pogledom Isus napustio grad i Hram, pokazat će sutradan trgovcima i bankarima koji su Dom molitve pretvorili u pećinu razbojničku (Mk 11,15-17).
Izvor: Vjera i djela
MISNA ČITANJA:
Prvo čitanje:
Iz 50,4-7
Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.
Čitanje knjige proroka Izaije
Gospodin Bog dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
Gospodin Bog uho mi otvori:
ja se ne protivih niti uzmicah.
Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od pogrda ni od pljuvanja.
Gospodin Bog mi pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz ko kremen
i znam da se neću postidjeti.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 22,8-9.17-20.23-24
Pripjev:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.
Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«
Drugo čitanje:
Fil 2,6-11
Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mk 14,1 – 15,47
Muka Gospodina našega Isusa Krista.
Muka Gospodina našega Isusa Krista po Marku
Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. Jer se govorilo: »Nikako ne na blagdan da ne nastane pobuna naroda.«
I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju.
A Isus reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete, možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«
A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda. Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
A uvečer dođe on s dvanaestoricom. I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.« Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: »Da nisam ja?« A on im reče: »Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!«
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. I reče im Isus: »Svi ćete se sablazniti. Ta pisano je: ‘Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći’.
Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« A Isus mu reče: »Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« Ali on je upornije uvjeravao: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.« A tako su svi govorili.
I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.« I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!«
Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. A izdajica im njegov dade znak: »Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i oprezno odvedite!« I kako dođe, odmah pristupi k njemu i reče: »Učitelju!« I poljubi ga. Oni podignu na nj ruke i uhvate ga. A jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus im prozbori: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Danomice bijah vam u Hramu, naučavah i ne uhvatiste me. No neka se ispune Pisma!«
I svi ga ostave i pobjegnu. A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe.
Zatim odvedoše Isusa velikom svećeniku. I skupe se svi glavari svećenički, starješine i pismoznanci. Petar je izdaleka išao za njim do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa stražarima i grijao se uz vatru. A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubiti Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. Ustali su neki i lažno svjedočili protiv njega: »Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’« Ali ni u tom im svjedočanstvo ne bijaše složno.
Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovno upita: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« A Isus mu reče: »Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.« Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: »Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu. Što vam se čini?« Oni svi presudiše da zaslužuje smrt.
I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: »Proreci!« I sluge ga stadoše pljuskati.
I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: »I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.« On zanijeka: »Niti znam niti razumijem što govoriš.« I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: »Ovaj je od njih!« On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: »Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!« On se tada stane kleti i preklinjati: »Ne znam čovjeka o kom govorite!« I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: »Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I briznu u plač.
Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.
O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.
Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.
I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.
Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski«. A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad side s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.
A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«
Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.
A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.
Riječ Gospodnja.
