Misao iz evanđelja dana
Čitanja:
Boja liturgijskog ruha:
Jedna od najljepših i najpoznatijih zgoda Lukina evanđelja, zgoda je o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25–37). Isus se nalazi na putu prema Jeruzalem. Treba proći kroz jedno samarijansko selo. Međutim to mu selo ne dopušta jer ide u Jeruzalem (Lk 9,51–56). Učenici su bijesni, Jakov i Ivan, „sinovi groma“ (Mk 3,7) traže da oganj s neba padne i spali to selo. Isus ih kori i s njima odlazi u drugo selo.
Zašto to selo nije dopustilo da Isus sa svojim učenicima prođe kroza nj i zašto su Isusovi učenici tako reagirali? Jeruzalem i Samarija su u neprijateljskim odnosima. To traje stoljećima. Kad je asirski car Sargon II. u osmom stoljeću prije Krista zauzeo Samariju, glavni grad sjevernoga Izraelova kraljevstva (722./721.), odveo je veliki dio Izraelce u sužanjstvo u Asiriju, a na njihovo mjesto doveo nekoliko plemena iz Babilonije i Sirije. Došlo je do mješavine pučanstva, do religioznoga sinkretizma (2Kr 17,5–6,24; 18,9) zbog čega ih Židovi više nisu smatrali svojim sunarodnjacima, a ni svojim suvjernicima. Kad su Židovi nakon Babilonskoga sužanjstva (587. pr. Kr. do 539. pr. Kr.) po dopuštenju perzijskoga cara Kira počeli obavljati Hram u Jeruzalemu, Samarijanci su im htjeli pomoći, ali su ih Židovi odbili. Neprijateljstvo je kroz stoljeća dobivalo na intenzitetu. U Isusovo vrijeme Samarijanci su uoči židovskoga blagdana Pashe u hram bacili ljudske kosti, da Židovima onemoguće slaviti Pashu. Ako ste htjeli nekoga poniziti, povrijediti, prezreti, niste mogli naći pogrdnije izraz nego da mu kažete da je Samarijnac. Sam je Isus to doživio kad su mu Židovi rekli da je Samarijanac i da ima zloduha u sebi. Samarijanac i zloduh u očima Židova Isusova vremena jedno te isto (Iv 8,48). U tom kontekstu i na toj povijesnoj pozadini treba slušati i promatrati zgodu o milosrdnom Samarijancu.
Prateći Isusa na njegovu putu prema Jeruzalemu, pratimo i promatramo što se sve događa. Istupa jedan zakonoznanac s ozbiljnim pitanjem, koje postavlja, izgleda, na neozbiljan način, kao da mu nije stalo da čuje ozbiljan odgovor, nego da samouka učitelja iz prezrena Nazareta iskuša: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? (Lk 10,25). Pitanje vječnoga života moralo bi mučiti svakoga čovjeka. Svatko od nas putuje prema svojoj vječnosti. Život koji živimo kratka je vijeka. Svrha mu je da nas pripravi za vječnost. Toga je svjestan ovaj pismoznanac i pita što čovjek mora činiti da si osigura život vječni. Naglasak je na glagolu činiti. Četiri puta se spominje (Lk 10,25.28.37a,37b). S njim zgoda započinje i s njim završava.
Na postavljeno pitanje Isus ne odgovara izravno. Služi se uobičajenom metodom rabina svoga vremena i postavlja protupitanje: U Zakonu što piše? Kako čitaš? (Lk 10,26). Pismoznanac je teološki dobro potkovan. On zna što stoji u zakonu. Svojim odgovorom sažima sav zakon i proroke u ljubav prema Bogu i bližnjemu: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,26–27). Isus se složi s tim odgovorom i reče mu: Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš (Lk 10,28). Riječima Pravo si odgovorio Isus potvrđuje znanje pismoznanca, a riječima To čini i živjet ćeš poziva ga da se drži onoga što zna. Nije dosta znati, važno je činiti. Pismoznancu ne manjka znanje, nego djelovanje. Nesklad između svoga znanja i djelovanja želi opravdati nejasnoćom pojma bližnji i stoga pita:
Isus ne špekulira nego iznosi primjer Milosrdnoga Samarijanca kojim rješava sporno pitanje rabina svoga vremena. Bližnji nije samo član moga naroda, moje stranke, moje vjere, moga svjetonazora, kako su političko-religiozne skupine u Palestini Isusova vremena mislile, a to se često misli i danas. Međutim Isus želi reći: Tvoj je bližnji svaki čovjek u nevolji, pa bio on i neprijatelj. Ljubav nema i ne smije imati granica. Ljubav nije i ne smije biti isključiva. Ljubav, kakvu Isus živi i od svojih učenika zahtjeva, uvijek je otvorena prema svima i prema svakome.
Žalosno je da su u zgodi o Milosrdnom Samarijancu tu i takvu ljubav izdali upravo oni kojima je poziv ljubav, Bogu posvećene osobe, svećenik i levit, koji se upravo vraćaju sa službe Božje; vidješe čovjeka polumrtva i zaobiđoše ga. Zašto? Jer su se vodili egocentrizmom. Polazili su od razmišljanja: Što bi se moglo meni dogoditi, ako se zaustavim da mu pomognem? Možda je već preminuo i dodirnuti mrtvaca bilo je svećeniku iz kultnih razloga zabranjeno. Možda je po srijedi zamka što se je znalo i događati. Netko bi se u dogovoru sa svojim skrivenim kompanjonima pravio polumrtvim i kad bi mu netko pritekao u pomoć, razbojnici bi iz zasjede iskočili, dotičnoga opljačkali i ostavili na polumrtva. Pomoći čovjeku u nevolji može biti opasno. Tako razmišlja sebičnjak.
Samarijanac, stranac, židovski neprijatelj polazi od čovjeka u nevolji i pita se: što bi se moglo s tim čovjekom dogoditi, ako mu ne pomognem? U središtu njegova razmišljanja, odlučivanja i djelovanja ne stoji njegov ja, nego čovjek u nevolji i stoga
dođe do njega, vidje ga, sažali se, pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’ (Lk 10,33–35).
Kakva zauzetost i kakva ljubav prema čovjeku neprijatelju svoga naroda! Tako razmišlja i postupa nesebičnjak.
Nakon toga potresnoga primjera milosrdnoga Samarijanca, Isus se obraća svomu subesjedniku i njegovo pitanje: A tko je moj bližnji? okreće u pitanje: komu si ti bližnji? Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? (Lk 10,36). Onaj koji mu iskaza milosrđe, priznade pismoznanac. Zašto nije rekao Samarijanac? U pokaznoj zamjenici onaj krije se židovski prijezir Samarijanaca, ne želi mu ni ime spomenuti.
Isus zaključuje zgodu nalogom: Idi pa i ti čini tako! Idi, zaodjeni se u milosrdno srce, budi milosrdni Samarijanac, ako želiš baštiniti život vječni! Tu poruku Isus nije uputio samo zakonoznancu, nego je diljem svijeta upućuje svim slušateljima evanđelja.
Tko je zapravo taj Milosrdni Samarijanac, tko je nevoljnik, a tko je gostioničar kojemu je unesrećeni povjeren na brigu? Već su Crkveni oci u Samarijancu prepoznali samoga Isusa. U tekstu se spominju dva predikata kojima je u Svetom Pismu subjekt uvijek Bog Otac, odnosno Isus. Prvi je sažali se, a drugi kad se budem vraćao. Kad je u paraboli o izgubljenom sinu otac ugledao povratnika, sažali se, piše sv. Luka (Lk 15,20). Kad je Isus ugledao mnoštvo kao stado bez pastira, sažali se nad njim (Mt 9,36, vidi Lk 7,13). Da se ovdje ne radi o Ocu nebeskom, nego o Isusu, vidi se iz drugog predikata kad se budem vraćao, to znači u paruziji, kad Sin čovječji bude došao na kraju vremena u svojoj slavi. Polumrtav čovjek je čovjek u nevolji, potreban spasenja, kojega Isus, Milosrdni Samarijanac, povjerava gostioničaru, svojoj Crkvi da se brine za njega ne žaleći ni truda ni vremena, sve će joj platiti, kad se bude vraćao.
Ova zgoda o milosrdnom Samarijancu poziv je na milosrdno srce i milosrdno djelovanje. Molimo s jednom sveticom našega vremena da nas Gospodin zaodjene u svoje milosrdno srce:[1]
Htjela bih se sasvim pretvoriti u tvoje milosrđe, biti tvoja živa slika, o Gospodine neka to najveće Božje svojstvo, njegovo nedokučivo milosrđe, prođe kroz moje srce i stigne do moga bližnjega.
Pomozi mi, Gospodine, da moje oči milosrdno gledaju, da nikada ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego da zapažam što je lijepo u dušama svojih bližnjih i da im pritječem u pomoć.
Pomozi mi da moj sluh bude milosrdan, da se naginjem potrebama svojih bližnjih, da moje uši ne ostanu ravnodušne na patnje i jadikovanje mojih bližnjih.
Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikada o svome bližnjemu ne govorim negativno nego da za svakoga imam riječ utjehe i praštanja.
Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela, da svojemu bližnjemu činim samo dobro, a da teži i mučniji posao preuzimam na se.
Pomozi mi, Gospodine, da moje noge budu milosrdne, da uvijek hite u pomoć mojim bližnjima i da nadvladaju vlastitu iscrpljenost i umor. Moj pravi odmor je u služenju drugima.
Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjetim sve patnje bližnjih, da nikomu ne uskratim svoje srce i da gajim iskren odnos i s onima za koje znam da će zlorabiti moju dobrotu; sama ću se zatvoriti u premilosrdno Srce Isusovo. O vlastitoj patnji ću šutjeti. Tvoje milosrđe, o moj Gospodine, neka u meni počiva (…). O moj Isuse, pretvori me u se, jer ti možeš sve. Amen.
Izvor: Vjera i djela
MISNA ČITANJA:
Prvo čitanje:
Blizu ti je riječ da je vršiš.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.
Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Pripjev:
Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.
Tebi se molim, Gospodine,
u vrijeme milosti, Bože;
po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,
po svojoj vjernoj pomoći!
Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja,
po velikom milosrđu obazri se na me!
A ja sam jadnik i bolnik –
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.
Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.
Jer Bog će spasiti Sion
– on će sagradit gradove Judine.
Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.
Drugo čitanje:
Sve je po njemu i za njega stvoreno.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Krist Isus slika je Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakog stvorenja.
Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo prijestolja, bilo gospodstva,
bilo vrhovništva, bilo vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je glava tijela, Crkve;
on je početak, prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude prvak.
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Tko je moj bližnji?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Riječ Gospodnja.
FOTOGALERIJA:
