DRUGA NEDJELJA K.G. – župna misa

Dan nakon Gospodinova krštenja na Jordanu dogodio se ponovni susret s Ivanom Krstiteljem (Iv 1,29-34). Prilikom tog susreta Ivan je posvjedočio pred svojim učenicima da je on sam bio kršten Isusovom prisutnošću, to jest da se taj događaj u njega tako utisnuo da mu je obilježio cijeli život. Krstitelj praktički svjedoči kako je pustio Isusa u svoj život, što nije bilo nimalo lako, jer je i on morao proći kroz svoja traženja i iščekivanja, dvojbe i pojašnjenja, dok nije došao do potpune jasnoće glede Isusa i njegova mesijanskog poslanja. Ivan je morao proći cijeli proces prepoznavanja spasenjskih činjenica oko sebe, pa onda i uklanjanja barijera iz svojega života dok se u njemu nije dovršio proces konačne spoznaje kojom je otkrio Mesiju u Isusu iz Nazareta koji se došao krstiti. U cijelom tom procesu Ivan svjedoči kako je bio poslušan glasu Božjemu kojemu je dopustio da ga vodi dok nije došao do blaženoga gledanja, nakon čega je mogao posvjedočiti za Isusa: Ja sam vidio i svjedočim: On je Sin Božji.

Polazeći od ovog Ivanova procesa i svjedočanstva i svakome je od nas pustiti Isusa u svoj život. To znači steći o njemu jasnu spoznaju o njemu da je Sin Božji. U protivnome nema ni smisla dati mu uopće ikakav prostor u vlastitom životu. Doista bi bilo besmisleno u vlastiti život pustiti nekoga tko bi prema nama postavio svoje zahtjeve, ako taj netko nije Bog koji nas vodi putem vječnoga života. Takve je odluke sigurno morao donositi i Krstitelj koji ne bi nikada dopustio da mu u život uđe netko tko bi imao samo ljudske ideje i planove ili bi bio vođen ljudskim stavovima i probitcima. Ali kad ga je jednom prepoznao kao Mesiju i Božjeg Sina, Ivan Krstitelj nije više Isusu postavljao nikakve uvjete, već ga je unaprijed odlučno svjedočio.

Nas, međutim, počesto preplavi strah da će nam Bog nešto oduzeti ako do kraja uđe u naš život, te stoga i ne ulazimo u isti proces u koji je ušao Ivan Krstitelj. Bojimo se da će nas Bog ugroziti ili učiniti manjima u našoj ljudskosti. No Bog to ne čini, jer Bogu to nije cilj. Naprotiv, njemu je cilj dati nam svoj život, svjetlo i mir. Ali ako nama nije jasno da bez Boga živimo u magli, i to vrlo gustoj i slojevitoj, upravo onda kad smo u nepoznavanju Boga, onda se i ne trudimo oko toga da nam zasja Božje svjetlo u duši. Tako onda živimo samo kao formalni kršćani koji u stvarnosti nisu ono što njihovo ime kaže. I to postaje jedan od velikih problema Crkve našega vremena. Mnogo je onih koji se zovu kršćanima i to su postali samo time što su primili sakrament krštenja, ali nisu dopustili krštenju da ih prožme do dna bića. Jednako tako nisu Isusa osobno susreli, niti su otkrili da je on Sin Božji potvrđen od Boga. Nose njegovo ime, ali ne poznaju ga, kao ni njegovu snagu i važnost njegove prisutnosti u životu. Stoga za njih kršćanski život ne podrazumijeva nikakvo svjedočanstvo o Isusu na razini konkretnog življenja i svakodnevnih djela.

Stoga nam ne preostaje drugo nego da u sebi aktiviramo ovaj proces prihvaćanja Isusa, kao što vidimo u slučaju Ivana Krstitelja. U takvom procesu stječemo autentično iskustvo vjere u njegovo božanstvo, te potom možemo najozbiljnije i svjedočiti za njega i o njemu. Ne možemo sebi dopustiti da naše poznavanje Krista u stvari bude nepoznavanje, to jest da se ispovijedamo kršćanima, a da o Kristu ne znamo ništa. Istinsko iskustvo pretpostavlja temeljito poznavanje, a ne samo ono formalno i izvanjsko, hladno i udaljeno. Na tom tragu je bio i Krstitelj koji veli kako nije poznavao Mesiju i Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta, ali ga je upoznao jer je bio otvoren spoznaji Duha Svetoga. Dopustimo i sami da nas Bog poučava kao onaj kome trebamo povjerovati i ustupiti prostora u svom životu jer taj bijaše prije nas. Isperimo i sami svoje svijesti i savjesti, svoju pamet i srce u vodi obraćenja i dopustimo Duhu Svetomu da nas do kraja prosvijetli, jer samo po njegovu daru smo istinski kršćani – djeca Božja, s neophodnim iskustvom svoga Spasitelja. Uklanjajmo zapreke iz svojega života i dopuštajmo Bogu da u njemu bude prisutan posvema, te dajmo istinski svjedočanstvo vjere u Gospodina. Učinimo sve da naše krštenje bude uistinu krštenje Duhom Svetim kojim nas je Gospodin krstio i ne budimo mlakonje koji se ponašaju kao da nisu primili darova Božjih.

Izvor: Vjera i djela