USKRSNA MISA U ŽUPNOJ CRKVI

Slavimo najsvetiji dan koji nam je svemogući Bog u svojoj dobroti i ljubavi podario. Ovo je dan u kojemu kličemo: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!” Snaga ovoga dana jedinstvena je u povijesti ljudskoga roda, jer danas slavimo slavni događaj Kristova uskrsnuća. Ne samo da slavimo liturgijskom svetkovinom dan kada je naš Gospodin Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, već slavimo njegovu pobjedu nad smrću koja je i nama dala besmrtno, koja je i nama dala okusiti tu istu pobjedu koji je Gospodin za nas izvojevao.

Od poraza do pobjede

Ali njegova pobjeda nije bila tako bezbolna i laka, o čemu nam svjedoče očevici njegove patnje i razapinjanja, muke i smrti: “I njega smakoše, objesivši ga na drvo!” Upravo kao raspeti i ubijeni morao se izboriti za pobjedu vlastitim životom, jer se morao suprotstaviti jedinstvenom neprijatelju protiv kojega ne pomažu nikakva ljudska oružja i kojega nijedan čovjek nije svojom snagom pobijedio. Doista, morao se suprotstaviti samoj smrti, sam i napušten od svojih učenika, te naposljetku ubijen i položen u grob. I kada se već činilo da ništa više ne može poduzeti za svoje spasenje, kada su svi već mislili da se ne može ništa više učiniti on je svih iznenadio trećega dana nakon što je bio ubijen i položen u grob. Zato je među njegovim učenicima zavladala gotovo nevjerica kada je Marija Magdalena donijela glas, nakon što je otišla bila do groba, da je njegovo tijelo uzeto iz groba. Petar i Ivan, dvojica učenika koja su trčali na grob i sami provjeriti što se dogodilo, u Kristovu grobu su se mogli osvjedočiti da nema njegova tijela, a da su u grobu ostali samo povoji i ubrus koji bijaše na njegovoj glavi.

Zajedno s Marijom Magdalenom i njih dvojica su se osvjedočili u činjenicu da Gospodinova tijela nema u grobu, što ih je prisililo da se zamisle nad onim što vide. Tada se u njima pokreće vjera, je vide da Isusovo tijelo nije tek tako nestalo, već da je u grobu netko brižno ostavio ubrus i povoje u koje je bilo zamotano njegovo tijelo. Jer da je netko htio odnijeti mrtvo tijelo koje se je već trebalo početi raspadati, onda se ne bi mučio odmotavati ga iz povoja, već bi ga odnio zajedno s povojima. A osim toga, nametnulo bi se ozbiljno pitanje, što bi netko s mrtvim tijelom napravio. Dvojici učenika koji ulaze u grob ovo je sve moralo prostrujati kroz glavu, a odgovor sigurno nije mogao biti drukčiji, već da se očito u grobu dogodilo nešto čudesno. Jedini razložan odgovor je da se Isus na neki čudesan način oslobodio svojih povoja, te da to nije učinio nitko izvana, jer bi u protivnom mjesto događaja izgledalo sasvim drukčije. I zato kad su pomno promotrili grob, nije im preostalo drugo nego prihvatiti istinu vjere koja im je ispunjavala srce i dušu, o čemu sveti Ivan zapisa: “Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još je upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.” Tako su počeli shvaćati da je Isus svojom snagom ustao od mrtvi, te izišao iz groba kao pobjednik kojega smrt nije mogla savladati, niti ga je mogla prikovati za zemlju. On se pridigao i ustao od mrtvih pokazujući da upravo uskrsnu položaj izriče najveću snagu kojom je bio obdaren kako bi ispunio sve što je Pismo navijestilo.

Čovjek obdaren pobjedom

Upravo ova istina da je Isus iznutra otvorio grob, bila je presudna istina koja je ponukala dvojicu učenika da naprave zaokret vjere, te počnu prihvaćati i razmatrati proročanstva koja su nagovijestila njegovu muku, smrt i uskrsnuće. I kada će sveti Petar u svojem naviještanju reći da ga je ‘Bog uskrisio od mrtvih’, neće pomišljati samo na izvanjski ili mehanički zahvati. Nego, jer je Bog bio s njime, to jest jer je bio jedno s Bogom, on je svoje tijelo prožeo božanskom snagom kojom je pobijedio tamo groba neizrecivim svjetlom, a smrt i raspadljivost snagom neraspadljivosti.

A što je Isus doživio u svome tijelu, ostavio je i nama kao milosni dar, jer želi da i mi dođemo do iste pobjede. No i za nas vrijedi isto pravilo kao za Isusa: smrt ne možemo pobijediti nekom silom izvana, već samo primajući silu Krista uskrsloga u svoje biće. Kao što se on u grobu uspravio i iz groba ustao, tako i nama daje milost pobijediti smrt njegovom snagom i ustajući iz groba prožet darom besmrtnosti i neraspadljivosti. Gospodin je pobijedio i za nas, a njegova pobjeda je nama model po kojemu i sami imamo jamstvo konačne pobjede stojeći pobjedonosno uspravni pred izazovom patnje i smrti, prolaznosti i raspadljivosti. Zato nam je slijediti stope apostola, te za njihovim tragom tračati do Gospodinova groba, to jest tražiti ono što je gore, kako veli sv. Pavao Kološanima. Jer naš je život skriven s Kristom u Bogu, te nam je uložiti napor vjere kako bi nas prožela snaga njegova života. A kad se jednom njegov život nastani u nama, tada ćemo i mi biti prožeti slavom besmrtnosti, već sada ovdje u vjeri i nadi, a jednom onda i u punoj slavi na nebesima. Dopustimo da nas danas prožme njegova snaga i neka nam ispuni biće milošću i snagom. Odbacujmo sve povoje koji sputavaju našu ljudskost, te se oslobodimo svih ubrusa koji nam zatvaraju oči pred životom. Neka svaka pora našega bića bude po vjeri združena s njim, kako bismo po njemu mogli i suuskrsnuti u neizrecivoj slavi uskrsnuća.

Zato dok slavimo Kristovo slavno uskrsnuće, neka nas ne mimoiđe ova radost što zahvaća i prožima kako bismo doživjeli da je ovo danas svetkovina i naše proslavljene ljudskosti. Težimo k uspravnom uskrslom životu koji nam svjedoči o najvećem stupnju ljudskog dostojanstva, te budimo svjedoci svome Gospodinu ne samo naviještajući ga ustima i riječima, već dokazujući svojim uskrslim i preporođenim životom da uskrsnuće nije bajka ni obmana, već najljepši i najvažniji događaj i našega života. Budimo pobjednici već sada pritjelovljujući se Kristu uskrslome, kako bismo i sami pobijedili smrt i propadljivost u svome tijelu, te jednom postigli i neprolaznu baštinu s njime u nebesima.