XXII. NEDJELJA KROZ GODINU – župna misa

Današnji evanđeoski odlomak je dobro poznati razgovor između Gospodina Isusa i apostolskog prvaka Petra, a u kojem se suprotstavljaju dvije temeljne opcije života. S jedne strane Isus naviješta učenicima božanski plan – svoje spasenjsko djelo radi kojega je došao na zemlju, a sa svoje strane Petar otkriva da nije ništa razumio od Božjih nauma, te reagira kao običan smrtnik koji nema dublje uvide u život. Zato će mu Isus i reći: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Jer je Isus kao utjelovljeni Bog trebao i svojom ljudskošću prihvatiti Božji naum, te je Petrovo odvraćanje od toga doživljavao kao neku vrstu kušnje i sablazni, slične onim kušnjama kojima je bio izložen kad ga je kušao sotona u pustinji, koji ga je na lukav način htio odvratiti od služenja Bogu i njegova poslanja. U ovom slučaju Petar kao da želi stati na njegovu stranu i zaštititi ga od svega što on naviješta da se ima dogoditi, no Petar ne uzima u obzir sve sastavnice života, već razmišlja jednostrano kao čovjek. Petar reagira po ljudskom nahođenju, uvjeren kako je najvažnija stvar u životu čuvati ljubomorno svoj zemaljski život, a ne vršiti volju Božju i ići putem spasenja. Petar razmišlja samo iz perspektive ljudske i zemaljske dobrobiti, dok Isus ima ispred sebe život u njegovoj sveobuhvatnosti, ne samo kao ljudsku stvarnost, već kao Božji dar koji nam je dan sa zadatkom vječnosti. Jer ovo što živimo na zemlji će proći, no ako u ovom vremenskom razdoblju nismo sebi priskrbili vječno spasenje, onda ga nismo pametno iskoristili. Ako smo samo živjeli imajući svoje ljudske planove, a zanemarujući da i Bog ima plan s našim životom, onda također previdjeli jedan njegov bitni dio, to jest bitnu sastavnicu.

I ako usporedimo svoje ljudsko djelovanje i svoje savjete koje dajemo drugima, onda možemo reći da trajno živimo u sablazni, to jest da najčešće uvodimo u sablažnjiv život jedni druge. Naime, kad god razmišljamo samo po ljudsku i polazimo samo od zemaljske dobrobiti, onda previđamo bitne čimbenike života, te naš zaključak nikada ne može biti u skladu s Božjim promišljanjem. Kad ljudima dijelimo savjete, a zaboravljamo da i sami imamo poslanje među njima voditi ih Bogu, ili pak zaboravljamo da je temeljni cilj svakoga čovjeka vječno spasenje, onda dijelimo ‘sablažnjive’ savjete koji druge vode prema ljudskim, a ne božanskim izborima, koji ljude vode u sablazan zemaljskog i površnog načina života, umjesto da im bude poticaj za božanski i nebeski život. A danas se zna dogoditi mnogim kršćanima kada govore o životu i njegovim vrijednostima, kada govore o postupcima i životnim izborima, kada drugima daju savjete i rješenja za život, da doista razmišljaju kao ljudi. Počesto onako s visoka, kao Petar, daju krive savjete, s mnogo odlučnosti i uvjerenja, a ne pitaju se vode li svojim savjetima ljude Bogu i spasenju, ili ih samo uče zemaljskim tehnikama života i životu isključivo u zemaljskoj dobrobiti.

Svojim riječima danas Isus pred nas stavlja velik izazov: da se trudimo živjeti predano u volju Božju, da otkrivamo Božje naume za svoj život, te da i druge pokušamo uvesti u otajstvo života otkrivajući im život u cjelovitosti koji ne zanemaruje Božji plan, već naprotiv, na njemu gradi svaki svoj zemaljski izbor i vječnu budućnost. Svaki kršćanin bi mora, nakon što smo vidjeli kakvo je iskustvo imao Petar, moći voditi druge ljude prema spasenju, a ne uvoditi ih u napast da izgube osjećaj za pravi smisao života, što im može biti sablazan koja će ih sunovratiti u propast, umjesto da ih putem vjere i križa Gospodinova vodimo putem spasenja. Neka nas Isusove riječi protresu i trgnu u životu da ne budemo površni ljubitelji zemaljskoga života, već gorljivi ljubitelji vječnih vrijednosti i spasenja, kojima je naš život obdaren već ovdje na zemlji. Tako ćemo doći u situaciju da nećemo drugima biti na sablazan, već da ćemo im biti poticaj da i sami ozbiljnije prionu skrbi oko vlastitoga spasenja, kao najvažnijoj zadaći života. Osim toga, pokaza ćemo im ne samo kako i njihova osobna gorljivost mora biti prvenstveno gorljivost za vječnim spasenjem, već i kako druge poticati na revnost i zauzetost oko duhovnih dobara i vječnoga života. Tako ćemo ispunjavati smisao svoga života, ali i prihvaćati i vršiti svoje kršćansko poslanju u svijetu koje se sastoji u posvemašnjem ispunjavanju volje Božje na zemlji i vječnim spasenjem u nebesima.