Ima puno načina kojima se može približiti život blaženoga Alojzija Stepinca, puno je slika i pojmova kojima je tijekom desetljeća opisivan njegov lik, njegova evanđeoska zauzetost i predanost, ipak je u njemu posebno vidljiv dar utjehe povezan s nadom i trpljenjem.
Sveti Pavao u poslanici Korinćanima, u nekoliko redaka, čak deset puta spominje utjehu i tješenje. Pokazuje koliko mu je stalo do toga da to čujemo, ali isto tako da vidimo koliko je utjeha povezana i utkana u životne okolnosti s kojima se kršćani moraju suočavati, kao što su nada i pouzdanje, ali i nevolja i patnja.
Utjeha povezuje i ostvaruje susret nošen Božjom prisutnošću u najtežim životnim trenutcima, u kojima sam čovjek nije dostatan. O tome tako sigurno progovara Apostolova riječ: »U sebi prihvatismo i smrtnu osudu, da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve« (2 Kor 1,9).
Sveti Pavao ponavljanjem riječi vezanih uz utjehu ne želi nikoga zavarati ni uvjeriti u nešto što bi bilo neistinito ili strano životnom iskustvu. Zato je vrijedno primijetiti da u njegovim riječima nema površnosti niti bijega od teškoća. On utjehu vidi povezanu s iskustvom koje je praćeno križem. Tako nalazimo utjehu povezanu s nevoljom, s patnjom, s teškoćom, ali u konačnici takva je utjeha usmjerena prema spasenju.
no images were found
Upravo se u blaženom Alojziju potvrđuje ono što sveti Pavao donosi kao razlog zbog kojega je ta utjeha djelotvorna. U završnom dijelu današnjega misnog čitanja čuli smo Pavlovo objašnjenje, a to je: slava u svjedočanstvu savjesti, te život u svetosti, u Božjoj iskrenosti i u Božjoj milosti.
Blaženi mučenik Alojzije nam trajno očituje blizinu našega Gospodina, koji je Bog svake utjehe! Zbilja, kada pogledamo vrijeme naše nedavne prošlosti, u kojemu se činilo da niti utjeha nema tla iz kojega bi niknula; kada su ljudi uklanjani, toliki zatvarani i ponižavani; kada su zatirane vrijednosti slobode i dostojanstva čovjeka; kada je obilato sijana laž; postojalo je evanđeosko zrnje koje je čuvalo život u pouzdanju u Boga po čistoj savjesti. U tom je zrnu bila vidljiva snažna utjeha, kako u Zagrebu, tako i u Lepoglavi i u Krašiću.
Na današnji je dan, prije 60 godina, komunistička vlast smatrala da je to zrno moguće prepustiti zaboravu, sakriti ga u zemlju, ispod kamene ploče među zidovima katedrale, ne sluteći da će to postati najplodnije tlo Crkve s kojega utjeha progovara još snažnije. Znamo da još uvijek postoje pokušaji da se ponavljanjem tumačenja, pojmova i prijedloga iz onih vremena, pa i najgrubljih neistina, druge želi uvjeriti u opravdanost onoga što se činilo u vrijeme totalitarizma, a što se i danas želi nametnuti u nekom umotanom izdanju. I predstavljanje našeg Blaženika, pa i čitave naše Crkve, suočava nas i nadalje s takvim pojavama. Laži, podmetane na taj način i sustavno promicane zadobivaju moć koja otežava pristup istini da bi se nastavilo razarati dobro.
U trenutcima obeshrabrenosti, u osobnim bolima, kao i u tegobama koje prolazimo kao pojedinci, kao obitelj i kao narod, ujedinjeni smo onim što je veće od nas. Naš Bog nas ne ostavlja same u trpljenjima. Utjeha je dar koji nas povezuje, najprije s Bogom koji nas sve ispunja utjehom, da bismo sami živjeli utjehu i bili utjeha jedni drugima. Kršćanska utjeha traži slušanje, strpljivost, sućut, pozornost, dobro bližnjih, pružanje pomoći svima, a posebno čovjeku u potrebi, svjedočenje nade i molitvu.
Na to nas trajno usmjerava naš Blaženik, od kojega su nam ostale svetopisamske riječi njegova biskupskog gesla koje je on utjelovio i povjerio nama: »U tebe se, Gospodine, uzdam!« To pouzdanje nije mirovanje niti odustajanje, nego zauzetost koja u svemu što čini računa s Bogom, njega osluškuje i trajno u Bogu nalazi snagu, smisao i utjehu. Gdje postoji istinska utjeha, ona nije plod ljudske snage i umijeća, nego milost Duha Svetoga. Mi Stepinčevu utjehu imamo odakle crpsti. Ona nam je i danas itekàko potrebna kada na drukčiji način osjećamo nove izazove, pa i prijetnju tjeskobe i sijanje očaja. No, ta je utjeha Božja. Ona uvijek govori jezikom ljubavi i – što je najvažnije – čovjek je ne može oduzeti.
Blaženi Alojzije u svojim je govorima i djelima upućivao na važnost poznavanja Crkve. O njoj je govorio vjernicima, kako bi u njoj bolje vidjeli svoje mjesto i svoje poslanje. Istom je zauzetošću branio istine vjere i morala te ostavio u čudu one koji nisu mogli razumjeti njegove neustrašive stavove svjedočenja vjernosti Crkvi. Upoznavanje Crkve ni danas ne gubi na važnosti, jer o njoj se stvara slika i nameću dojmovi koji niječu njezinu bit, to jest da je Božja, da je Kristova, pokušavajući je staviti u okvire pukih društvenih činjenica, kao jednu organizaciju među tolikima, s istim ili sličnim ciljevima drugih sastavnica društva. Na nama je odgovornost da Crkvu upoznajemo iz nje same, živeći crkvenost, za što je potreban pristup u ljubavi.
Crkvu istinski upoznaje onaj tko je voli. Blaženi Alojzije ostavio nam je obilatu baštinu ljubavi prema Crkvi koja struji iz njegovih riječi, a najviše iz stava koji je svjedočio iz dana u dan, do zadnjega zemaljskog izdaha. A tko je više od njega bio pogađan ranama Crkve; tko suočen s kršćanima koji su zanijekali svoje kršćansko dostojanstvo; tko je u tim složenim vremenima bolje od njega postupio pomažući onima koji su se našli u potrebi? Dovoljno je samo napomenuti njegovo neumorno karitativno djelovanje. Mogao je to, jer je volio čovjeka ljubavlju Crkve.
A kako to činiti, možemo vidjeti izbliza kod blaženoga Alojzija. On je znao da u njemu i vjernici i progonitelji vide Crkvu: na propovjedaonici, na optuženičkoj klupi, u tamnici… Bio im je dohvatljiv kao službenik Crkve, ali im nije bila dohvatljiva njegova ljubav prema Crkvi, ljubav ukorijenjena u vjeri i nadi. Plodovi ljubavi blaženog Alojzija prema svakomu čovjeku, bez razlike na nacionalnu ili vjeroispovijednu pripadnost, sve jače svijetle što više odmiče vrijeme. U tome blaženi Alojzije ostaje trajni primjer svome hrvatskom narodu.
MISNA ČITANJA:
Iz 6,1-2a.3-8
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama!
Puna je sva zemlja slave njegove!«
Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovratci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana,
u narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!«
Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaknulo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«
Tad čuh glas Gospodnji:
»Koga da pošaljem? I tko će nam poći?«
Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«
Ps 138,1-2a.2-3.4-5.7c-8
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđela pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost,
jer si nada sve uzveličao
obećanje svoje.
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost,
jer si nada sve uzveličao
obećanje svoje.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.
Nek’ ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje
kad čuju riječi usta tvojih,
nek’ pjevaju putove Gospodinove:
»Zaista, velika je slava Gospodnja!«
Gospodine, tvoja me desnica spasava!
Gospodine, što ja počeh, ti dovrši!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!
1 Kor 15,1-11
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite,
po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.
Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.
Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.
Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.
Lk 5,1-11
(Mt 4, 18–22; Mk 1, 16–20)
Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
