BOŽIĆNA SVEČANA MISA

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

ČITANJA:

Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14 Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20 Danja: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

bijela

Slavimo otajstvo Utjelovljenja Spasitelja našega Isusa Krista. Da bismo razumjeli ovo otajstvo, jedna je stvar prijeko potrebna: treba nam jednostavnost! Samo onaj koji ima oči i srce malog djeteta može razumjeti i može se diviti ovome što mi danas slavimo. Tko ima visoko mišljenje o sebi, tko misli da je velik, pametan, moćan, da sve može i da sve zna, taj ništa neće razumjeti od božićnog blagdana.

U središtu evanđelja su Marija i Josip na svome mukotrpnom putu iz Nazareta u Betlehem. Na kraju toga puta Mariji dolazi čas da rodi svoje dijete. Sklonište su našli u štali. I to je paradoks Božića! Bog ne dolazi k nama u slavi i sjaju, u veličini i sili; nije se rodio u kraljevskoj palači, nije izabrao raskoš. Ništa od toga! Bog dolazi k nama u liku malog i nejakog djeteta.

Evanđelist piše da je ovo Dijete rođeno u vrijeme cara Augusta, tog velikog rimskog vladara, koji je sebe smatrao spasiteljem i tvorcem mira i pravde. I logično je da su ljudi mislili da mir i spasenje može donijeti samo onaj tko ima vlast, tko je jak, tko ima vojsku, tko je bogat. Tako ljudi razmišljaju.

Samo je Bog mogao preokrenuti ovu ljudsku logiku i reći: Nije tako! Nije veličina u vlasti, u bogatstvu, u sili. Velik je tko Boga ima za prijatelja! Pavao će zapisati: „Što je ludo u očima svijeta, što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake i mudre…“ (1 Kor 1,27).

Ivanovo evanđelje koje se čita na dnevnoj božićnoj misi suočava nas a značenjem Isusova dolaska k nama ljudima. Tu je govor o Riječi koja je od vječnosti bila kod Boga: po toj Riječi je sve postalo, a onda je ta vječna Božja Riječ uzela ljudsko tijelo i nastanila se među ljudima. Došla je kao Svjetlo da prosvijetli svakoga čovjeka i da svima koji prime to Svjetlo dade vlast da postanu djeca Božja.

Bog postaje čovjek: ostavlja uzvišenost, vječnost, svemogućnost – kako to razumjeti?  Zašto Bog nije došao u sili i sjaju? – Birajući maleno i neznatno, Bog ljudskoj oholosti suprotstavlja jedinu pravu silu koja nema rušilačku snagu, a to je snaga ljubavi! Biblija nam jasno kaže da je baš oholost prvih ljudi bila jezgra prvoga grijeha: biti kao Bog, bila je napast kojoj čovjek nije odolio. Pogriješio je! I tu je razorena naša sličnost s Bogom; čovjek je izgubio prijateljstvo s Bogom, izgubio je svoje dostojanstvo, a evo, Isus Krist svojim rođenjem obnavlja čovjekovo dostojanstvo. On silazi k nama da bi nam povratio izgubljenu sličnost s Bogom. On uzima naše da bi nam dao svoje: on se zaodjenuo našim čovještvom, da bi nas zaodjenuo božanstvom, da bismo mi postali dionici božanske naravi. Tako nam zborna molitva dnevne božićne mise tumači otajstvo Gospodinova rođenja: „Bože, divno si sazdao ljudsko dostojanstvo, a još ga divnije obnovio…“ Ova molitva jasno kaže da dostojanstvo čovjeka dolazi od Boga samoga, i to dostojanstvo pripada svakom čovjeku; pripada i rođenom i nerođenom, i mladom i starom, i onom u punoj snazi  i zdravlju kao i bolesnom i hendikepiranom.

Božić na taj način promiče i promovira kulturu života. Tu spada u prvom redu  poštivanje ljudskih prava, i to ponajprije onog temeljnog i osnovnog prava na život! Na tu kulturu života i te kako spada promicanje mira. Pjesma anđela u Betlehemu glasila je: “Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, miljenicima Božjim.” Mir koji Krist donosi označava sklad čovjeka i čovjeka, sklad čovjeka i svemira, sklad čovjeka i Boga.

Širenju slavlja Božićnog otajstva tijekom srednjeg vijeka doprinio je možda najviše sv. Franjo Asiški uvodeći običaj božićnih jaslica. Diljem kršćanskog svijeta kiti se za Božić i božićno drvce. Možda mnogi i ne znaju zašto. Božićno drvce simbolizira stablo života. Nakon grijeha Bog je istjerao čovjeka iz raja zemaljskog i nastanio ga istočno od vrata edenskog vrta, postavio kerubine i plameni mač da straže nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3,24). Isusovim rođenjem  i smrću na drvu križa otvorila su se vrata edenskog vrta i imamo pristup k stablu života.

I slaviti svetkovinu Kristova rođenja ne znači samo prisjećati se betlehemskih događaja i vratiti se u idilu djetinjstva, nego znači slaviti čovjekovo uzdignuće, slaviti čovjekovu sličnost s Bogom. Novi zavjet će to zajedništvo ljudskog i božanskog  izreći riječima: „biti u Kristu.“ Ovaj će izraz apostol Pavao upotrijebiti u svojim poslanicama čak 164 puta. I to je najvažnije: biti u Kristu, živjeti u njegovu duhu, rasti u svetosti, živjeti dostojno Boga. To znači upoznati svoje dostojanstvo. Sveti Leon Veliki  upućuje na svetkovinu Rođenja Isusova svoju riječ kršćanima: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! – Christiane, cognosce dignitatem tuam!“

Slavimo Božić! Bog je postao čovjekom, utjelovio se! Tko to može razumjeti? – To je tajna – tajna Božje ljubavi! Bog je postao čovjekom da bi nam pokazao koliko nas ljubi. Bog te ljubi! Tako u kršćanstvu ne vjeruješ u neku apstraktnu istinu, ne vjeruješ u mnoštvo propisa i zakona, zapovijedi i zabrana koje te sputavaju. Vjeruješ u nekog koji te voli, koji te neizmjerno ljubi. On želi od tebe učiniti novog čovjeka, boljeg čovjeka. Ali potrebno je, s naše strane, prihvatiti taj dar, to darovano Dijete, tog Boga koji se daruje čovjeku. Potrebno je otvoriti mu ulaz u svoju savjest, u svoj život.

Božić je očitovanje ljubavi i dobrote Božje! Bog hoće da se ta ljubav Božja očituje i preko nas. Bog stanuje u dobroti čovjeka prema čovjeku. On je u praštanju, u pomirenju, u uzajamnom razumijevanju, u srdačnosti i blagosti. Božić se drukčije ne događa.

Dao Bog da se nešto od takvog Božića dogodi u svakome od nas.

PRINOS DAROVA:

MISNA ČITANJA:

FOTOGALERIJA: