Živimo u vrijeme velikih dostignuća, tehnika i tehnologija stalno sve više se usavršava, svijet nudi razne zabave i uživanja, moguća su daleka putovanja i upoznavanja drugih naroda i prirodnih ljepota i da dalje ne nabrajamo, nego da zastanemo i zapitamo se kako u toj vrevi života sresti Krista? Odgovor bi mogao biti da je to danas lakše nego ikada dosad, a možda za nekoga teško upravo radi gore navedenog. Mnogi upravo ne žele susresti Krista jer im je omilio ovaj svijet. Obzirom da Krist nas traži, možemo ga sresti u crkvi, čitajući Bibliju, slušajući duhovne poruke preko radija i televizije, slušajući svjedočanstvo osobe koja je primila Krista u svoj život i u čijem životu se vidi Kristov duh koji ga vodi.
Ima danas, nažalost, kršćana koji idu u crkvu, ili još gore, ne idu u crkvu, a govore kako su veliki kršćani, ali to životom ne potvrđuju. Mnogi misle da će ih tradicija i običaji spasiti kojih se revno drže. Apostol Pavle je bio revan u svojoj religiji, ali kad je susreo Krista, tada je upoznao pravi put u život, dobio nalog da propovijeda Krista uskrslog koji jedini nas može spasiti od grijeha i darovati vječni život na nebu. Čovjek koji je nanovorođen u Kristu ima radost u srcu, ne boji se smrti, jer zna kuda ide, vjeruje obećanjima onoga u koga vjeruje. Zato je apostol Pavao mogao za sebe reći: “Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje.” (Djela apostolska 20,24). Kako i što je apostol Pavao svjedočio ljudima opisuje nam u poslanici Korinćanima, gdje, između ostalog stoji: “Pa ipak, mi navješćujemo mudrost među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta ni knezova ovoga svijeta, osuđenih na propast. Naprotiv, navješćujemo mudrost Božju tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi za našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli – već (navješćujemo) kako stoji pisano: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjeg duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha…” (1 Korinćanima 2, 6-11).
MISNA ČITANJA:
Post 3,9-15
Gospodin, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
Nato Gospodin, Bog, reče zmiji:
»Kad si to učinila,
prokleta bila među svim životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.«
PSALAM 130 (129)
Hodočasnička pjesma. Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!
Ako se, Gospodin, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bi te se bojali.
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.
više no zoru straža noćna
nek’ Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.
2 Kor 4,13-18; 5,1-1
A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.
Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.
Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.
Mk 3,20-35
(Mt 12, 22–32; Lk 11, 14–23; 12, 10)
I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«
A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!«
»Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«
(Mt 12, 46–50; Lk 8, 19–21)
I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«
I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«
