 |
Church bells echo in the distance. These are not bells sounding through a speaker, as I am used to. These are real bells. The first night I heard them in Vinišće, their deep, loving, faithful chime sounded throughout the cove, and reminded us that all of the beauty before us is ours, thanks to God alone.
I remember Vinišće as a tiny fishing village, without electricity. The best moments of my life were spent here in the summer time, when I was a child—staring at the milky way and the millions of stars; making wishes on every shooting star I saw; having to use candles and gas lights; racing across rocks and stones from the village to our house in the second cove; catching my first fish; rowing in a boat by myself at the age of 4; these are my summer memories of Vinišće. They are as picturesque, magical and memorable as an Ivana Brlić Mažuranić fable. |
| When I was 7, I left Croatia and moved to America with my parents, sister and brother. No longer could we visit every summer, but we so much looked forward to the summers when we could. My heart ached for Vinišće’s shores, its deep, blue sea, its people. But life marched on and work, marriage, children and life’s responsibilities, kept me away for much too long. Until this year….
After 18 years, I came back with my OWN family—my CajunAmerican husband, my 11, 10 and 8-year-old Texan-born girls and me. It was our first adventure as a family in Croatia and in Vinišće. |
 |
 |
I had plans of showing them so many towns and sights within our beautiful country. Yet, we found ourselves in Vinišće, each day making plans and then incapable of sticking to them because the sea kept calling… Vinišće kept calling. Most days, we could not seem to convince ourselves to leave this dreamlike village. The beautiful, real people and the true presence of God around every corner simply stole our hearts.
The other night we took a walk and my youngest said an angel was holding her hand. Her hand was slightly outstretched and looked to be in the shape of a hand-hold. Then she took mine in her other hand. She said, “Yes, it feels like yours, but only calmer.” She suddenly slipped and nearly fell. She said the angel was there to protect her. After the near-fall, she told me she saw the angel fly |
| It was through the simple act of trying to find the grave of an old family friend that we were introduced to the human kindness, love of neighbor and presence of God’s love in this town. After our first Mass in Vinišće, I asked one lady if she happened to know where this friend’s grave was. Literally everyone remaining in the church after Mass came to our assistance. That is how we met don Marin. And through him we met don Ćipa. And then don Marino. We were invited for juice; enjoyed wonderful conversations and felt so welcome.
I cannot express what a treasure this town is, not only in its unique beauty, but in its people and its priests. don Marin, don Ćipa and visiting don Marino are so open, welcoming, willing to listen, and they are true representatives of God. Sacred Heart–what a perfect name for such a heartfelt church. Every homily we have heard has been uplifting and thought-provoking, while also taking the Word of God and applying it very succinctly to today’s world. |
 |
We do not have much of this in Texas. I drive 30 minutes to get to a church, because the one 10 minutes away is empty, cold, with a disrespectful congregation and a priest who either needs more help or simply forgot why he chose the calling of becoming a priest.
 |
My family went to Medjugorje thanks to the amazing kindness of Mr. Petar. The girls missed him as soon as he left. He came into our lives like an angel and left just as quickly, without any expectations of a thank you of any kind.
He brought two of my daughters and my husband to Medjugorje (I had to stay home with my youngest because she was not feeling well). The experience left them changed. Their hearts are more open and their faith even deeper. God touched their souls as Michelangelo’s painting shows the near-touching finger of God giving life to Adam. |
 |
This life-changing, faith-strengthening experience was all due to a man who would not take a penny for the goodness he did. Even a “thank you” was too much. It was simply his calling, his duty, he said.
In America, I cannot walk through town (in fact, I have to drive everywhere) and see my local priest at a café, inviting my family to have a seat with him. I cannot hear a simple choir of townspeople whose voices sound like the greatest Klapa voices flying down into the church from heaven. I cannot see my retired priest, riding a four-wheeler every day and waving hello. I cannot hear the word of God expressed so eloquently at EVERY Mass through the intellectual, emotional, realistic homilies that truly touch my heart, saturate my soul with the Word of God and fill me with thought for the week to come.
| I feel somewhat cheated. But then I feel fortunate. For how many others can say they experienced such a summer? How many others came this close to God and his ever-present love and beauty?
While the swimming, exploring and fishing have all been pleasurable, memorable and fun, going to Mass on Sunday, meeting the devoted and kind priests who take care of this truly special and enchanting town has been a highlight unlike any other. Thank you, Vinišće. Thank you, Sacred Heart Church and its congregation. Thank you, don Marin, don Ćipa and don Marino for welcoming us into your church, teaching us and enriching our lives. You have impacted us in ways you cannot know. |
 |
Ivana Šegvić-Boudreaux 2019
Orginalni PDF dokument: Vinisce church
Prijevod na hrvatski:
CRKVA U VINIŠĆU
Zvuk zvona s tornja zvonika u daljini. No to nije zvuk zvona sa razglasa na kakav sam navikla. Ovo je zvuk stvarnih zvona. Po prvi puta, čula sam ih u Vinišću, njihov duboki, milozvučni zvuk je odzvanjao valom i podsjetio nas da je sva ljepota koja nam se pruža, hvala ti Bože, uistinu naša.
Sjećam se Vinišća kao malog ribarskog mjesta, bez električne struje. Najljepše trenutke svoga života provela sam ovdje tijekom ljeta, kada sam kao dijete promatrala nebeski svod s milijunima zvijezda i svaki put nešto zaželjela kada bi koja padala. Šterike i plinske svjetiljke, utrkivanje po stijenama od sela do naše kuće na drugom dijelu vale,moj ulov prve ribice,veslanje barke već sa četiri godine, to su moje ljetne uspomene iz Vinišća. One su tako slikovite, magične i usječene duboku u memoriju, poput bajki Ivane Brlić Mažuranić.
Kad mi je bilo 7 godina napustila sam Hrvatsku i odselila s roditeljima, sestrom i bratom u Ameriku. Nismo više mogli dolaziti svako ljeto, no radovali smo se svakom ljetu kada smo znali da dolazimo. Moje srce je kucalo za Vinišće, njegove plaže i obale, njegovo duboko, plavo more, njegove ljude. No život ide dalje i posao, udaja, djeca i životne obveze, nisu mi dopuštale da dođem za duže vremena. Do ove godine….
Nakon 18 godina, došla sam sa SVOJOM obitelji, mojim suprugom Cajun- Amerikancem, i sa našima 11, 12 i 8 godišnjim kćerima rođenima u Texasu. Bila je to naša prva avantura u Hrvatskoj i Vinišću, kao obitelji.
Planirala sam im toliko toga pokazati… gradove i znamenitosti diljem lijepe naše zemlje. Još uvijek smo usidreni u Vinišću, praveći svaki dan nanovo plan za negdje otići, no svaki put na tome ostane jer zov mora, zov Vinišća ne da nikamo, i ne da nam se nigdje od ovog mjesta i njegovih dragih ljudi. Predivni ljudi te osjećaj istinske Božje nazočnosti u svakom kutku ovog mjesta, naprosto su nam osvojili srca.
Jedne večeri u šetnji moja najmlađa reče da joj je anđeo držao rukicu. Njena rukica je bila lagano ukočena, u položaju kao da će se s kime rukovati. I onda je uzela moju ruku u njezinu i rekla „Da osjećala sam je poput tvoje no bila je nešto hladnija“. U to se poskliznula i umalo pala. Rekla je da je njezin anđeo tu da je zaštiti. Nakon što umalo nije pala, reče mi da je vidjela anđela kako je odletio ponad nje. Dječja mašta, čistoća i ljubav prema Bogu. Svatko od nas može protumačiti na svoj način. Osobno prihvaćam ovo posljednje.
Pokušavajući naći grob starog obiteljskog prijatelja, doživjeli smo dar ljubavi susjeda i nazočnost Božje ljubavi u tom mjestu. Nakon naše prve mise u Vinišću, pitala sam jednu gospođu, znade li možda gdje bi mogao biti grob koji tražimo, odnosno svatko tko je ostao u crkvi poslije mise bio bi nam od pomoći…i tako se se susretnemo s don Marinom, pa preko njega s don Ćipom i na kraju s don Marinom. Bili smo pozvani na sok u župnu kuću, uživali smo u prekrasnom razgovoru,osjećajući srdačnu dobrodošlicu.
Ne mogu iskazati koliko je ovo mjesto tako vrijedno pažnje i posebno,ne samo zbog svoje ljepote,nego zbog svojih ljudi, svojih svećenika don Marina, Ćipe i Marina , kod kojih smo uvijek srdačno dobrodošli , koji nas žele čuti, saslušati i koji su istinski Božiji promicatelji. Crkva Presvetoga Srca Isusova – koje savršeno srceljubno ime crkve. Svaka homiliju koju smo čuli bila je poticajna i za razmatranje kao i riječBožija koja se uvijek aktualizira sa stvarnošću suvremenog svijeta.
Ne možemo se pohvaliti da takvo što imamo u Texasu. Vozim pola sata za doći do crkve jer jedna koja je blizu na deset minuta je prazna,hladna i pomalo sumorna,sa svećenikom koji također treba više pomoći s obzirom da nije sasvim uživljen o odabrani poziv svećenika.
Moja obitelj je posjetila Međugorje, i zahvaljujemo na izuzetnoj ljubaznosti gosp.Petra. Curama je nedostajao čim je otišao. Ušao je u naše živote poput anđela i otišao tako brzo bez da je išta tražio kao znak zahvale.
Poveo je moje dvije kćeri i supruga u Međugorje (ja sam morala ostati kući sa najmlađom koja se nije osjećala dobro). Iskustvo Međugorja ih je promijenilo. Njihova srca su otvorenija, a njihova vjera puno dublja. Bog je dodirnuo njihov um kao Michelangelovu sliku koja prikazuje blizinu Božjeg prsta koja nadahnjuje Adama. Ova promjena u životu, ojačana iskustvena vjera je upravo zahvaljujući čovjeku koji nije želio ni peny za učinjeno dobročinstvo. Čak su i riječi HVALA bile za njega previše,to je naprosto njegov poziv,njegova dužnost,kako reče
U Americi, ja se ne mogu šetati gradom, ustvari, svugdje se moram voziti, i vidim mog župnika u kafiću koji me poziva sa obitelji na kavu skupa s njim. Ne mogu čuti glasove zbora čiji bi me zvuk kao nebeski zvuk najbolje klape koji se razliježe crkvom koji bi me nadahnio. Ne mogu se suživjeti sa svojim umirovljenim župnikom koji se vozika na motoru gradom i pozdravlja sa „helloo“….ne mogu čuti riječ Božju izraženu tako elokventno na svakoj misi, preko intelektualnih, emotivnih, realističnih homilija koje istinski prodiru u moje srce, čiste moj um rječju Božjom i ispunjuju me za tjedan koji je preda mnom.
Osjećam se nekako prevarenom. No tada se se osjetim i sretnom jer koliko drugih može reći iskustva koje ja doživim ljeti tu. Koliko je drugih uspjelo biti tako u Božjoj blizini, njegovoj vječitoj ljubavi i ljepoti.
Dok plivam, istražujem, ribarim, sve je ispunjeno ugodom, zabavom i sve je za pamćenje.Odlazak na misu nedjeljom, susret s posvećenim, ljubaznim svećenicima koji se zauzimaju za ovo prekrasno i posebno mjesto jest za mene svjetlo kao ni jedno drugo.
Hvala Vinišću. Hvala.
Hvala posvećena Crkvo Presvetog Srca Isusova.
Hvala don Marine, don Ćipa i don Marino za dobrodošlicu koju ste nam iskazali u vašoj crkvi, što ste nas podučavali i u vjeri obogatili naše živote.
Vi ste nas potaknuli na način, i u mjeri, da ni sami niste svjesni koliko.
Ivana Šegvić-Boudreaux
2019.
Preveo prof. Ivan Barišić
