Matej donosi u svom evanđelju cjelinu ili blok od sedam Isusovih prispodoba. Prva prispodoba je o sijaču. Zanimljivo je da je to jedna od rijetkih prispodoba koje susrećemo u druga dva sinoptička evanđelja: Markovom i Lukinom. Kroz prispodobu, njezine simbolične slike i metafore Isus progovara o otajstvu (misteriju) Kraljevstva Božjega, otkrivajući slušateljima njegovu skrivenu prisutnost u življenoj stvarnosti. Prispodoba o sijaču je slikoviti Isusov govor o riječi Božjoj kao sjemenu što ga sijač obilno sije. Kroz slike sijanja, kojima nam je predočena sudbina sjemena, Isus ističe glavnu činjenicu: sjeme je posijano u našim životima. Božja Riječ se je utjelovila u svijetu. Ona je prisutna u životima ljudi. Često se to događa neprimjetno i skoro na skriveni način. Ona nam je darovana. To je glavna činjenica prispodobe. Sijač uvijek obavi svoj posao, ne štedeći na sjemenu. Ljubav je velikodušna. Bog nikoga neće zakinuti ili uskratiti milost svoje spasenjske riječi. Druga je stvar pitanje, koje je mučilo prvu Crkvu, zašto ta Riječ ne donese uvijek ploda. Zašto se Židovi nisu obratili? Zašto se plodovi te Riječi ne vide u životima mnogih kršćana u našem društvu i sredini? To ovisi o tlu. Tu se krije druga važna činjenica ove prispodobe: čovjek, koji prima Božju Riječ, mora biti pripremljen za nju. Božja riječ postaje u našem životu isključivo plodonosna ako dopustimo da bude u središtu našega života i srca. Ako je smjestimo na periferiju svoje egzistencije, ako „ugušimo“ njezin transformacijski potencijal zaokupljenošću sobom i svojim brigama, izostat će njezin milosni plod u našem životu. Različitost tla je slika različitosti kako se čovjek priprema i (d)očekuje Božju Riječ u svom životu. Bez suradnje s Božjom Riječju. ako je kršćanin ne shvati ozbiljno, izostat će žetva. Dobro i plodno tlo, koje omogućuje da sjeme dadne obilati rod, jest otvoreno, ponizno i poslušno srce, koje sluša, prima i živi po Božjoj Riječi. Nema obilate žetve, punine i obilje života (vječnoga) bez ukorijenjenosti i ustrajnosti u Božjoj Riječi. Isusova prispodoba o sijaču otkriva dramatičnost našega života. Nema zajamčenog uspjeha na kraju života. Čovjek ako ne surađuje s Bogom, ako se zatvori u sebe, svoje planove i želje, ako nije spreman u svom umiranju sebičnim interesima otvoriti se Božjoj Riječi, davajući joj prioritet na ljestvici svojih životnih snova, može ostati prazan, bez ploda, bez smisla. Drugim riječima bez vječne sreće.
MISNA ČITANJA:
Izl 16,9-15
Poslije toga rekne Mojsije Aronu: »Reci svoj izraelskoj zajednici: ‘Skupite se pred Gospodina, jer je čuo vaše mrmljanje!’« I dok je Aron svoj izraelskoj zajednici govorio, oni se okrenu prema pustinji, i gle! u oblaku pojavi se Gospodnja slava. Onda se Gospodin oglasi Mojsiju i reče mu: »Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: ‘Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete poznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.’« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu.
Ps 78,18-19.23-28
Boga su kušali u srcima svojim
ištuć’ jela svojoj pohlepnosti.
Prigovarali su Bogu i pitali:
»Može li Gospod stol u pustinji prostrti?
Pa ozgo naredi oblaku
i otvori brane nebeske,
k’o kišu prosu na njih manu da jedu
i nahrani ih kruhom nebeskim.
Čovjek blagovaše kruh jakih;
on im dade hrane do sitosti.
Probudi na nebu vjetar istočni
i svojom silom južnjak dovede.
Prosu na njih mesa k’o prašine
i ptice krilatice k’o pijeska morskoga.
Padoše usred njihova tabora
i oko šatora njihovih.
Mt 13,1-9
(Mk 4, 1–3; Lk 8, 4)
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
(Mk 4, 4–9; Lk 8, 5–8)
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
»Tko ima uši, neka čuje!«
