MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Herod posla odrubiti glavu Ivanu. Dođu Ivanovi učenici i jave Isusu.

ČITANJA:

Lev 25,1.8-17; Ps 67,2-3.5.7-8; Mt 14,1-12

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

zelena

1. Prije prvog navještaja svoje muke i uskrsnuća, prolazeći poganskim krajevima, Isus Krist se, izvještava nas evanđelist Matej, obraća apostolima: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?ˮ (Mt 16, 13). U tom važnom trenutku Božji je Duh zahvatio galilejskoga ribara Šimuna, koji je jedini izustio točan odgovor: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živogaˮ (Mt 16, 16). Odgovorom vjere prepoznati pravoga Mesiju može samo onaj koji dopusti da ga zahvati Božji Duh. Sin Jonin, ribar Šimun zbog svoje otvorenosti Božjemu Duhu postat će Petar. Njemu će Isus promijeniti ime, ali i životnu zadaću, dajući mu ključeve Kraljevstva Nebeskoga. Petar, čije ime dolazi od aramejskog naziva Kefa, grčki: petra, znači stijena.[1] Stoga će Isusove riječi: „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladatiˮ (Mt 16, 18) postati presudne za stijenu na kojoj će rasti zajednica vjernika – Crkva! Crkva je utemeljena na stijeni i, bez obzira na napasti i kušnje iz same Crkve ili one izvana, ni vrata paklena neće je nadvladati! Katekizam Katoličke crkve jasno uči: „Krist, ‘kamen živi’ (1 Pt 2, 4) jamči svojoj Crkvi utemeljenoj na Petru pobjedu nad silama tame i smrti. Poradi vjere koju je ispovijedao, Petar će postati i ostati neoboriva stijena Crkve. Poslanje će mu biti čuvati vjeru u njezinoj cjelovitosti i utvrđivati svoju braću.ˮ[2] Isti evanđelist Matej na drugom će mjestu zapisati Isusove riječi: „Tko god sluša ove moje riječi i tako čini, mudar je kao i čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, ali se ona ne sruši jer je izgrađena na stijeni.ˮ (Mt 7, 24-26) Mudar je dakle svaki onaj čovjek koji prema ovom evanđeoskom savjetu u vjeri gradi svoj život, odluke, izbore i nakane, upravo na Kristovoj stijeni. Takav čovjek nema straha od ruke đavolske niti od ruke nepredvidive prirode, a ni od ljudske ruke! Slobodan je svaki čovjek koji ne gubi život na zemaljskim projektima pješčane prolaznosti, već svoje snage, vrijeme i talente mudro koristi za budući život.

   Crkva! Svi smo mi članovi – „dijeloviˮ te „stjenoviteˮ Crkve koju je utemeljio Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga. U prirodi, Božjem stvorenju, svaka stijena ima svoju strukturu koja ovisi o obliku, veličini i međusobnom odnosu minerala u njoj samoj. Površnom gledateljevu oku stijena može izgledati kao lijep kameni oblik koji estetski ukrašava naš svijet, pa ipak stijene su više od toga jer se u njima skriva raskošna dinamika neizbrojiva mnoštva fragmenata. Minerali Petrove stijene, dijelovi Kristove Crkve smo mi, braća i sestre, grješni ljudi, a po otvorenosti Božjem Duhu i njegovu djelovanju, sveti i od njega odabrani! Da bi Petrova stijena ostala i nadalje čvrsta i učinkovita, potrebno je da mi koji ju činimo, koji smo njezin sastav, budemo povezani i složni u jednoj Petrovoj vjeri i ljubavi, praštanju i pravednosti, osobito joj odani jer je od stoljeća sedmog postala i ostala kamenom temeljcem na kojem smo gradili i našu domovinu. Ovdje danas okupljeni, a „potaknuti milošću Duha Svetoga …. vjerujemo i ispovijedamo: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’ (Mt 16, 16). Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu.ˮ[3] Utemeljio je sve nas, pojedinačno i zajedno, našu zajednicu – Crkvu koja svoju životnu sigurnost traži jedino na stijeni Božje vječnosti!

2. Okupila nas je danas, ovdje, na ovaj značajan spomendan naše novije povijesti i jedna druga stijena, jedna stina o kojoj se pjeva: „Ima jedna stina/ u njidrima Knina,/ na njon stig vijori/ i s buron se bori/… Ima jedna stina,/ tu je od davnina,/ na vri svoje glave/ vije boje slave,/ crven, bil i plave“[4]. Tu kninsku stijenu 1995. godine oslobodili su sinovi i kćeri Oluje. Još su nam uvijek svježa sjećanja na dane ponosa i slave kada su „još za mrakaˮ u onom ljetnom svitanju 4. kolovoza prije 28 godina, nošeni idealom slobode i vjere, hrvatski branitelji krenuli sa svih strana prema Stijeni naših pradjedova – Zvonimirovu gradu, povijesnom središtu nekadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva. Vođeni savješću o dužnosti legitimne obrane vlastitoga doma,[5] u srcu su nosili jasne stavove i čvrste odluke: „Dosta više ubijanja, masakriranja i barbarstva! Dosta više strašnih zločina i neljudskih nedjela! Dosta više zaplakanih dječjih i staračkih lica u podrumima i izbjegličkim smještajima diljem domovine! Dosta više žalosnih krikova majki hrvatskih branitelja i braniteljica! Dosta pogroma nad katolicima, nevinom djecom, bolesnicima, ranjenicima i starcima, Hrvatima i pripadnicima drugih narodnih, etničkih i religijskih zajednica i životnih svjetonazora u istočnoj Slavoniji, Vukovaru, Iloku, Posavini s obje strane Save, Kordunu i Banovini, Panoniji! Dosta pogroma od Prevlake, Konavala, Dubrovnika, Metkovića, Makarske, zaleđa Šibenika, Knina i Zadra! Dosta pogroma nad hrvatskim narodom i Katoličkom crkvom! Više tisuća svježih grobova, deseci tisuća spaljenih kuća, mnoštva istjeranih iz vlastitih ognjišta vapili su u nebo da se pogrom zaustavi.“

   U toj namjeri da se već jednom zaustavi okupacija Domovine i nametnuti nam rat, rođena je naša sloboda. Na kninskoj tvrđavi ponovo vije hrvatski barjak boje „crven, bil i plaveˮ. Po tko zna koji put naše povijesti domovina je za ključnu akciju tražila hrabre i odlučne ljude, jake kao stijena, a oni su se složno i požrtvovno odazvali zovu slobode. Mali narod, a tako velik i snažan kada se u zajedničkom cilju ujedine minerali hrvatske stijene! Ne možemo i ne smijemo zaboraviti i sve poginule i nestale koji su dali život za temelje naše slobode. Dajući svoj život za domovinu, postali su živim spomenikom ove stijene i upravo oni vraćaju sjećanja zahvalnosti i obveze budućim generacijama prema ovoj našoj kninskoj stijeni. I upravo zbog njih i cjelokupne žrtve ratnih stradanja, svih stradalnika u godinama Domovinskoga rata, kada bi kninska stijena mogla govoriti, progovorila bi svima nam poznatim stihovima: „Tili su te i Ugari stari,/ tili su te i Turci i Mleci,/ tukli su te svakakvi barbari,/ čija li si, svima reci./ Ja san stina kralja Zvonimira,/ hrvatska san od vika vikova,/ darujte mi, braćo, malo mira,/ ja san stina vaši pradidova“.[6] Neka mir Božji na ovoj stijeni bude jamac stabilnosti cijele naše patničke domovine i upozorenje svim nemirnim izazovima: „Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,/ tom ne može nitko prošlost da izbriše./ Varaju se ki ne misle tako,/ što se krvlju brani, ne pušta se lako.“[7]

3. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je narodna izreka za karakterno čvrste ljude da su kao stijena. Kako je važno da generacije naših sadašnjih i budućih potomaka baštine čvrstoću karaktera po uzoru na hrvatske branitelje iz devedesetih! Kako je važno da i u ovo, Bogu hvala, mirnodopsko vrijeme primjerom vlastitoga života odgajamo u vrijednostima svoju djecu i mlade! Obitelj je kamen žìvac, čvrsta litica – stijena našega ljudskoga života! Samo se na toj obiteljskoj stijeni može sagraditi zdravo ljudsko biće, a za takvu izgradnju odgovorni smo svi: Crkva, društvo, politika, zakonodavci, a napose sami roditelji. Želimo li zdravo potomstvo, čvrste i nepokolebljive ljude, recept je jednostavan: biti otac i majka, biti blizu svojoj djeci, biti u svakodnevnom sebedarju svojim najbližima, biti ono što je Božji poziv utkao u svakoga tko želi obitelj. Isus Krist kao da poručuje i danas svakom ocu i majci, svakom djedu i baki: Ti si stijena obiteljskog života! Na tebi počiva izgradnja tvoje obitelji. Iz vječne istine evanđelja ne možemo biti pesimisti, ali smo svjesni: ako mi kao zajednica naroda i Crkve ne doprinesemo boljem očuvanju i obrani svojih obitelji, nećemo uspjeti očuvati ovu stijenu u ovom izazovnom vremenu. Stoga nam se postavlja otvoreno pitanje: Što svi mi možemo učiniti za obitelj današnjice? Uz osiguranje dobre društvene i gospodarske stabilnosti u svojoj domovini, moramo osvješćivati i da se obitelj gradi na zdravim temeljima. Mudar je čovjek koji svoju kuću i obitelj gradi na dobrim temeljima, a ti temelji obiteljskoga kršćanskoga života jesu Kristove vrijednosti. Blago roditeljima koji ne računaju samo na svoje snage i sposobnosti nego kroz Božju blizinu i pomoć njegove milosti znaju za pravi odgoj svoje djece. U toj Božjoj školi svaki učenik uči kako Bog prašta nama ljudima i kako bismo i mi trebali jedni drugima oprostiti, pa i one najstrašnije i najdublje ratne rane. Blago roditeljima koji uče svoju djecu da postoji Kruh života vječnoga koji već sad svijetu donosi spas. Budu li naša djeca i mladi nahranjeni tim kruhom, bit će sigurni na stijeni života vječnoga.

   Da bi čovjek bolje vidio horizont, treba se koji put popeti iznad svoje svakodnevice. Na planinskome vrhu, na vrhu stijene puno je širi pogled i bolje se vidi u daljinu. Isus Krist naša je stijena s koje bolje sagledavamo i razumijemo svijet, ljude oko sebe, a i sami sebe bolje upoznajemo. Ne zaboravimo graditi obitelj na Kristovoj stijeni ma koliko god nam se puta reklo da to nije napredno, moderno ni suvremeno! Znajmo da tu Stijenu ni vrata paklena neće nadvladati!

   Draga braćo i sestre! Tri su stijene na kojima smo kroz povijest gradili svoju sadašnjost: Petrova stijena – Rimokatolička crkva, domovina i obitelj! Imamo obvezu prema potomcima i sretnoj budućnosti nastaviti poštovati i promicati vrjednote svojih predaka. Sve te tri stijene čuvajmo i branimo poput naših branitelja u Oluji 95. Branimo ih, Bogu hvala, ne više oružjem, nego čestitošću, profesionalnom stručnošću, vrlinama, krepostima…, svoga ljudskoga i kršćanskoga života! Branimo ih djelotvorno postojanošću svoje obiteljske molitve svakodnevno upravljene Onome koga u Vjerovanju prepoznajemo i ispovijedamo kao Krista – Pomazanika – Sina Boga živoga!

   Amen.

MISNA ČITANJA: