MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Roditelji nađoše Isusa posred učiteljâ.

ČITANJA:

1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:

bijela

U nedjelju nakon Božića (ili, ako Božić pada u nedjelju, 30. prosinca) Crkva slavi blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, a riječ je o relativno novijem blagdanu, koji je 1893. god. ustanovio papa Lav XIII., dok ga je na cijelu Crkvu proširio papa Benedikt XV. 1921. god. i tada odredio da se slavi u nedjelju u osmini Bogojavljenja. Pobožnost prema svetoj Obitelji pokrenuo je kanadski biskup François de Laval u 17. st., s ciljem da se istakne svetost i posebnost Obitelji Isusa, Marije i Josipa, kao i da se potakne sve kršćanske obitelji na nasljedovanje svete Obitelji. S liturgijskom reformom 1969. god. dan slavljenja Svete Obitelji prebačen je u božićnu osminu i tvori skladnu cjelinu s otajstvom Božića.

U ikonografiji se Sveta Obitelj obično prikazuje likovima Bogorodice, Isusa (kao dječaka ili maloga djeteta) i Josipa, dok iznad njih lebdi golub kao simbol Duha Svetoga, a s neba ih blagoslivlja Bog Otac. Također, češće se Sveta Obitelj zna u slikarstvu i kiparstvu prikazivati tako da su sve troje okupljeni u kući ili u tesarskoj radionici Isusova poočima sv. Josipa. Upravo te slike sklada i međusobne ljubavi između Isusa, Marije i Josipa pokazuju smisao i značenje blagdana, a svoje izvorište crpe iz zapisa Svetoga pisma. 

Iako su, istina, ti zapisi Svetoga pisma o Svetoj Obitelji šturi, oni nam baš po nenametljivosti i jednostavnosti njezinih članova pokazuju u čemu bi se sastojala važnost razumijevanja potrebe da kršćanske obitelji uvijek imaju za uzor Svetu Obitelj. Iako je jasno da su zajedništvo i ljubav unutar Svete Obitelji, kao one koja je obdarena posebnim milostima, daleko uzvišeniji od bilo koje ljudske obitelji i u tom ju je smislu nemoguće nasljedovati u punini, ipak smo svi pozvani nastojati postajati što sličniji Isusu, Mariji i Josipu. Naime, ljubav unutar obitelji slika je ljubavi unutar Presvetoga Trojstva i kao takva vlastita je samo Svetoj Obitelji, a nedokučiva ljudskim obiteljima, no upravo po razumijevanju uzvišenosti života Svete Obitelji i po nastojanju da se postane što sličniji njoj, i vjerničke obitelji mogu osjećati milinu Božje ljubavi i tako imati udio u silini sebedarja između Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga.

Evanđelja nam prikazuju Blaženu Djevicu Mariju kao poniznu službenicu Božju, odnosno kao onu koja je spremno prihvatila vlastito poslanje, a Josipa kao pravednog i samozatajnog čovjeka koji u svemu slijedi Božje zapovijedi. To su vrline koje se stavljaju za uzor svim roditeljima i koje nam pokazuju koliko je važno da u svakom obiteljskom životu bude Bog na prvom mjestu, jer samo se na takav način i svi ljudski odnosi unutar obitelji mogu posvećivati.

Vjerojatno su to imali na pameti pape Lav XIII. i Benedikt XV. kada su stavili naglasak na važnost blagdana Svete Obitelji, jer su u njihovo vrijeme obitelji živjele vrlo zapuštenim životom, s obzirom da su roditelji veliki dio dana provodili radeći teške poslove, a djeca su nerijetko bila prepuštena sama sebi i odgoju ulice. Stoga je razumljivo da je blagdan Svete Obitelji bio tada poseban poticaj da se vrati vjera u obitelj i da se iz primjera Svete Obitelji crpi snaga za svakodnevno napredovanje u svim krepostima.

Slično se može reći i za današnje vrijeme, jer su obiteljske vrijednosti bitno ugrožene i zanemarene, pa nam svakako samozataja, bogobojaznost i ljubav Svete Obitelji može i treba biti uzor u svakom životnom trenutku.

Blagdan Svete Nazaretske Obitelji Isusa, Marije i Josipa slavimo u nedjelju 29. prosinca 2024. kada se u partikularnim Crkvama po katoličkom svijetu svečano otvara Jubilarna 2025. godina. Ona će trajati sve do Bogojavljenja, 6. siječnja 2026. pod motom: Hodočasnici nade.

Hodočašće. Sretna je okolnost da se ove liturgijske godine C na blagdan Svete Obitelji čita Evanđelje sv. Luke o svečanom hodočašću Marije i Josipa s 12-godišnjim dječakom Isusom u Hram u Jeruzalemu, oko 140 km od Nazareta.

Hodočastiti znači ponajprije pješačiti da bi se fizičkim hodom i religioznim pohodom počastila neka sveta osoba ili mjesto vezano ili prozvano po nekoj uzvišenoj osobi ili događaju. I pjesmom zahvalilo Bogu na darovima, a molitvom izmolile nove milosti. Židovi kao izabrani narod imađahu razna hodočasnička mjesta kroz svoju povijest, dok se sve ne sastavi u glavno mjesto Jeruzalem, na gradinu Sion, gdje bijaše podignut Bogu veličanstveni Hram tisuću godina prije dolaska Mesije – Pomazanika Gospodnjega. U Hramu se čuvahu Svetinje nad svetinjama: Kovčeg s Deset Božjih zapovijedi, čudesni Štap Arona, brata Mojsijeva, i posuda mȁne kojom Bog neko vrijeme uzdržavaše ljude u pustinji. Veliki židovski obnovitelj Ezekija, kralj judejski (716.-687.), sruši sve uzvišice i mjesna svetišta, a odredi židovskim vjernicima: „Samo se pred ovim žrtvenikom u Jeruzalemu klanjajte“ (2 Kr 18,22). Odrediše se tri blagdana, koja bijahu i religiozna i nacionalna:

Blagdan Pashe – Prolaza, tj. spomen na prolazak Anđelov ispred židovskih i egipatskih kuća, izlazak iz Egipta, prelazak preko Crvenoga mora i ulazak u Obećanu zemlju.

Blagdan Sedmicȃ – sedam sedmica nakon Pashe – Pedesetnica (Lev 23,15-17), tj. spomen na Božje uručenje Dekaloga Mojsiju na sinajskom Horebu.

Blagdan Sjenicâ podignutih po njivama i vinogradima da se zahvaljuju za žetvu, plodine i cijelu ljetinu (Pnz 16,1-17).

Hodočasnik. Svaki židovski odrasli muškarac, koji življaše u krugu od 30 km od Jeruzalema, bijaše u savjesti obvezan jednom godišnje hodočastiti u Jeruzalem, a izvan toga okvira jednom u životu. Taj propis obvezivaše muškarce od njihove 12. godine, tj. od tada bijahu smatrani podložnicima Zakona. Tako sada govorimo o Evanđelju sv. Luke gdje je opisana zgoda u vezi s prvim Isusovim hodočašćem u jeruzalemski Hram, treći po redu sagrađen u tisuću godina, koji 70. godine nakon Krista srušen bȋ i do danas se više ne obnovi.

Običaj ili još jače: zakon

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, iziđoše po običaju blagdanskom (Lk 2,41-42).

Marija i Josip svake godine poduzimahu hodočašće u Hram o svetkovini Pashe. Danima se pripremahu, danima putovahu i danima prepričavahu što se sve događalo. Ove dvije najsvetije ljudske osobe doživljavahu Boga ne samo pred očima nego i u svojim srcima. Sve na Njegovu veću slavu i na uspješno izvršenje zadaće koju im Bog povjeri na zemlji. Ali ovo blagdansko hodočašće s dječakom Isusom bijaše nešto posebno, pa zato u Evanđelju i zabilježeno. Možda oni smatrahu da je i to hodočašće kao i svako njihovo dotadašnje: uhodano s određenim skupinama ljudi i žena; nepromjenljivo s obzirom na odmorišta i osvježenja; vjerski obilježeno: pjesmom hodočasničkih psalama – „Obradovah se kad mi rekoše“ (Ps 122), molitvom za posebne obiteljske potrebe, bosonogim hodom kao posebnim izrazom žrtve. Ženske u svojim skupinama, muški u svojim društvima. Ova Sveta Obitelj radosno polazi u Jeruzalem. Isus se kao 12-godišnjak svrstao s Josipom i njegovom skupinom. A Marija ga drži na oku koliko može više. Svašta se putem može dogoditi, ne daj Bože. Žele da i on što radosnije sudjeluje u tom duhovnom hodočašću. Za njega može biti doživljajno iznad svake mjere, možda i poneka neočekivanost, jer prvi put izlazi iz Nazareta nakon povratka iz Egipta prije nekoliko godina. Prvi je put na njemu nova odjeća i obuća. Možda su Marija i Josip uvjereni da o Isusu sve znaju, da ih on ne može iznenaditi. Prošla je njegova dob djetinjstva pod njihovim okriljem:

Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti – i milost je Božja bila na njemu (Lk 2,40).

Sada je on već odrastao dječak – završio bi 5. razred osnovne škole – milost Božja nije u njemu ostala bezuspješna. Oni ne znaju ni što će ni kada će nešto biti od toga dječaka. Obdržavaju religiozne propise. Svete običaje pune ceremonija i poštovanja. Marija i Josip izražavali su osobitu zahvalnost Bogu za zdrava Dječaka i molili Boga da upravi noge njegove na put mira i da ovaj svijet pohodi Mlado Sunce s visine!

Obrat

Kad su minuli ti dani, vraćaju se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga (Lk 2,43-45).

Ovaj je događaj mogla pričati Gospa evanđelistu Luki koji je ispitivao one „koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi“. Gospa bijaše i očevidac i službenica Riječi Gospodnje! Roditelji mislili da je Mališan ušao u njihov plan obiteljskoga života. Nastavljaju planirati svoje godine i budućnost. Isus je, razumljivo, uključen kao bitna Osoba. Međutim, potresno iznenađenje na nekom počivalištu. Dječaka ovaj put nema ni kod Marije, ni kod Josipa, a već su prilično odmaknuli od Jeruzalema, dan hoda, možda i 30-ak kilometara. Uvjereni bijahu da je među suputnicima, a kad tamo: prava i neviđena žalost! Marija u suzama razmišlja:

– Od Boga Dijete primila i rodila, na dar, na odgoj, i sada ga nesavjesno izgubila. Što će mi Bog reći? Kakva sam ja majka da pustim Dijete iz ruke i s oka? Kakve li moje neodgovornosti! Možda mi se Isus izmaknuo kada sam se u Hramu za nj molila i mislila da je sigurno s Josipom s kojim je i išao? A zašto ga nisam sama potražila i dobro se uvjerila svojim očima da je s Josipom ili među rodbinom i znancima? Nisam smjela iz Jeruzalema poći dok dva puta ne utvrdim je li i Isus pošao. I gdje ga sada uopće tražiti? Sada mi je u ovoj životnoj kušnji pobuditi najveći stupanj vjere u Boga, u njegovu očinsku providnost i ljubav… Učini mi sada veliko djelo, Svesilni!

I Josipu prolaze razne misli kroz glavu koje razmjenjuje s Marijom:

– Koliko sam poruka primio s neba dok je Isus bio u Betlehemu, da uzmem Dijete i tebe i da bježim u Egipat, pa iz Egipta u Jeruzalem, pa iz Jeruzalema u Nazaret? Sve u teškim prognaničkim godinama, gotovo ratnim. A sada, u mirno doba, ovako nerazumno izgubiti ovakva Dječaka? I to se dogodilo samo nama dvoma. Svi drugi roditelji razumni i savjesni, koji drže po više svoje djece na oku i na okupu, a mi bez glave ni da upitamo jedno drugo jučer ujutro kada smo polazili iz grada. Bog dao ovo čudesno Dijete, čuvali ga 12 godina, i sada ga izgubili! Gdje je sada onaj anđeo Gospodnji da mi zapovjedi, barem u snu? Kako me ostavio u pustinji vjere! Ja sam posljednji put Isusa vidio kod tebe nakon što si se molila u odjeljenju za žene. I umjesto da nam ovo hodočašće bude najljepša uspomena, postalo nam je najveća životna tuga. Nije valjda nikada Josip izgovorio više riječi u svome životu kao tada.

Razgovara s učiteljima u Hramu

Isus ostao u Hramu, u kući Oca svojega. U molitvi. Nije se iz Hrama ni micao. Što ga je lako naći! Ali hajde se sjeti da će Dvanaestogodišnjak ostati u molitvi u Hramu! Možda ga je uzeo koji židovski učitelj, svećenik, i odveo ga u svoju obitelj. A sutradan ga doveo drugim kolegama da im ga pokaže kako je bistrouman, perspektivan. Čudo od dječaka! Učitelji se stali zanimati za Isusa. Čiji je? Koliko mu je godina? S kim je došao? Kako se zove? Što mu znači ime? Što zna iz povijesti židovskoga naroda? Je li čuo i za jednoga proroka? Kojega? itd. Postavlja i on njima pitanja: Kada je građen Hram? Komu treba Hram? Zašto se ljudi u Hramu tako ponašaju? Zašto će ona goveda i golubovi dolje u predvorju Hrama? Koliko ima svećenika u Jeruzalemu? Koji je glavni? Koja im je zadaća? Znaju li kada će se roditi Mesija. Ili je već rođen? Je li bilo kakvih priča o tome u vrijeme kralja Heroda?

Lutanje i otkriće

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim (Lk 46-47).

Marija i Josip ne traže Isusa ondje gdje on “mora biti”, u Hramu, kod Oca. Nego najprije zalaze i raspituju se među rodbinom i znancima, ulaze u svaku skupinu ne bi li ga primijetili, ili on njih. Ljudi im se čude: Sav narod ide iz Jeruzalema obavljena posla, a njih dvoje idu u Jeruzalem kao izgubljena čeljad. Prolaze gradom Jeruzalemom. Prolaze im glavom najstrašnije misli o otmici Dječaka i bijegu u inozemstvo, o zlikovcima i trgovcima, o Midjancima i Josipu Egipatskom… Konačno se svraćaju u Hram da se Bogu pomole ne bi li ga našli živa i zdrava. A Isus upravo tu. Tu je i ostao. Razgovara sa svećenicima i pismoznancima. Sluša ih i pita:

Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim (Lk 2,47).

Svećenici zadivljeni – roditelji iznesviješćeni

Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,48-49).

Kori, zato ukorena. Iako se više puta spominje riječ “roditelji”, ipak je očito da je glavnu riječ vodila Marija. Isus je povjeren i Josipovoj skrbi, ali puno više Marijinu srcu i duši. Ona ga je prva ugledala u Hramu. Zaprepastila se i obradovala kada ga je vidjela među učiteljima i pismoznancima. I majka prekori sina. Marija misli da je Isus bio izgubljen. A zapravo bila je izgubljena ona, zajedno s Josipom. Isus im odgovara mirno: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” Bile su to prve riječi koje je Isus izgovorio prema Evanđeljima. Tim odgovorom Isus je dotaknuo tri važna životna vida:

Prvo, niste me uopće trebali tražiti. Jesmo li pošli u Jeruzalem u Hram? Vi svuda lutate, samo se ne navraćate ondje gdje ja moram biti, u Hramu.

Drugo, ti me koriš što ne obdržavam četvrtu Božju zapovijed. Ali važnija je prva Božja zapovijed. Treba poštovati Oca nebeskoga, treba biti u Njegovoj kući!

Treće, ti kažeš: otac tvoj i ja… A ti dobro znaš tko je moj Otac. I upravo jer mi je Otac Bog, moram biti u “kući Oca svoga”.

A oni ne razumješe riječi koju im reče (Lk 2,50).

Marija i Josip nisu mogli ni pretpostaviti da dječak od 12 godina tako razmišlja. Marijina veličina nije u znanju i razumijevanju, nego u razmišljanju i vjerovanju. Za Gospu posljednji Koncil kaže da je „napredovala na putu vjere“, doslovno: „in peregrinatione fidei processit“ – koračala je u hodočašću vjere (LG 58). Ona je učenica Gospodnja. Stalno nešto uči, razabire, doznaje. I stalno vjeruje, i napreduje u toj vjeri. Ovdje je umjesno istaknuti upravo tu činjenicu: Marija i Josip stavljeni su pred novu tajnu, novi čin vjere. Očito je 12-godišnjak svojom sviješću i poslanjem nadišao i Mariju i Josipa. Ali od onoga milijuna hodočasnika koji se sručio u Jeruzalem tih pashalnih dana, samo je ovo hodočašće, Josipovo i Marijino, uspjelo: vrhunski donijelo silna roda i vjere i ljubavi! I ušlo u Sveto Pismo.

Zaključak

Traženje Isusa. Vidjeli smo kako su Josip i Marija bili hodočasnici svake godine iz Nazareta u Jeruzalem. Iz mnoštva takvih hodočašća Evanđelje ne donosi nijednoga događaja osim ovoga gdje ih je Isus duboko u duši prodrmao, stavio na tešku kušnju njihovu vjeru i povjerenje u Boga. Kakve su stresove morali doživjeti kroz ono vrijeme dok su ga tražili! Tek im je ovo sada bilo pravo hodočašće – traženje Isusa sa suzama u očima. I kakvu su radost morali osjetiti kada su ga sretno ugledali u Hramu, u kući Oca nebeskoga!

S brežuljka na brežuljak. Kada mislimo da smo Isusa ugledali na jednome brežuljku svoga razmišljanja i počeli hodočastiti prema njemu svojim ozbiljnim korakom i studijem, on najednom nestane i ukaže se na višem brežuljku, rekao bi pater Duda. Tako nas vodi prema svojim visinama i tajanstvenim prostranstvima, prema kalvarijskom brežuljku.

Hodočašće nam omogućuje porast vjere u žarkoj molitvi, oproštenje grijeha u iskrenoj ispovijedi, povećanje milosti Božje u našem kršćanskom djelovanju. Blago onomu tko ima želje za Bogom, tko se želi držati Božjega puta, zakona i hrama.

Izvor: Vjera i djela

MISNA ČITANJA: