MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
ČITANJA:
M. ČIT.: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta
IMENDANI:
Kristijan, Vesna, Vlasta, Serapion, Kasijan
Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost.
Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim. Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da produži mjeru dana, ali ne i na to da svoje dane živi sveto pred Bogom. Stoga se čovjek postavi tako kao da je dovoljno za očuvanje života imati dovoljno hrane, te paziti da nam nešto ne ugrozi zemaljsko postojanje. A što je najgore, svoje spontane mehanizma za održanje života nazove naravnima, to jest tako ih ozakoni i ne odustaje od njih.
To, međutim, nije dovoljno, jer ljudski život nije samo onaj vremeniti ni zemaljski, nije samo naravni i ljudski, već je nadasve obilježen vječnošću i nebom, te je ujedno po svom pozivu i mogućnosti, nadnaravni i božanski. Ljudski život je takav da je prožet božanskim duhom i u njega je utkana nit vječnosti. Stoga se o očuvanju života ne može govoriti samo pod vidom očuvanja nekih zemaljskih dimenzija ili sastavnica, već o životu koji je bitno obilježen pozivom na vječno spasenje. Sačuvati život ne može se stoga samo spontanim nagonskim ili instinktivnim reakcijama, već je potreban nadnaravni dar i milost za očuvanje njegove nadnaravne dimenzije.
A taj nadnaravni dar nam je dostupan i pristupačan upravo po Isusovu djelovanju, jer je zato došao da nam posvijesti tu istinu i da nam omogući sukladno njoj živjeti. Upravo o toj stvarnosti govori u današnjem Evanđelju kada život uspoređuje s umiranjem, pri čemu postaje jasno da izabiranje umiranja kao vlastite životne opcije ne može biti spontana odluka, već izbor koji proizlazi iz čvrste vjere: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Isus tako hrabri svoje učenike da idu za njim, jer on je došao kako bi po smrti spasio svijet. Ujedno im pokazuje da je takav pristup najlogičniji i najnaravniji ako se želi donijeti plodove života vječnoga. To potvrđuje primjer zrna koje tek po smrti postaje izuzetno plodno i ostvareno. Doista, ako ima nešto naravno u ljudskom životu, onda je to činjenica da treba računati sa smrću, jer je sasvim naravno umrijeti. Ove činjenice bi trebali biti svjesni svi ljudi, jer u konačnici i zrno koje ne želi umrijeti, isto će morati istrunuti, jednako kao i ono koje svjesno pristupa tom procesu, te od sebe daje životu najbolje polažući život za vječnost.
no images were found
Isus kao da nas uči nadnaravnom ‘instinktu’ i nadnaravnom ‘nagonu’ za životom koji je onaj istinski nagon koji čovjeku omogućuje pravi plod. Ovaj nagon je drukčiji od onog spontanog nagona prema kojemu svaki čovjek bježi od smrti, no Isus je htio pokazati da je ipak ovaj nadnaravni čovjeku naravniji od spontanoga, jer će preko nadnaravnoga sačuvati život, dok mu spontani može pomoći samo da ostane koji dan duže na zemlji. I kao što je zrnu naravno da se boji smrti i po nekoj spontanoj sili joj se opire ne želeći umrijeti, Isus pokazuje da to ipak nije do kraja naravno, jer je smrt neizbježni dio svake naravni. No u trenutku kada čovjek shvaća da je naravno umrijeti, Isus ga poučava da je i naravno umrijeti na takav način da se produži naravni život i nastavni živjeti vječnim životom. Stoga za čovjeka ne može biti ništa naravnije nego podržavati u sebi i razvijati ‘nadnaravni instinkt’ ili ‘nadnaravni nagon’ kojemu nas uči Isus kada kaže da ne treba grčevito ljubiti život na ovome svijetu, već radije činiti sve da ga sačuvamo za vječnost. Korizma je idealno vrijeme da se potrudimo Isusovu riječ pretvoriti u praksu života. Trudimo se umirati svijetu, kako bismo živjeli za Isusa i kako bismo od njega primili istinski život koji nema zalaza.
MISNA ČITANJA:
Prvo čitanje:
Jr 31, 31-34
Sklopit ću novi savez i grijeha se više neću spominjati.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
»Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«
Otpjevni psalam:
Ps 51, 3-4.12-15
Pripjev:
Čisto srce stvori mi, Bože!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.
Drugo čitanje:
Heb 5, 7-9
Naviknu slušati, te posta začetnik vječnoga spasenja.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.
Evanđelje:
Iv 12, 20-33
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
