Sredstva javnog priopćavanja redovito se trude obasipati nas crnim i katastrofičnim vijestima. Širi se ozonska rupa, sve je više alergičara, podbacit će nam turistička sezona, nogometna reprezentacija nam je katastrofalna… A što reći o stvarno lošim vijestima? Sve je više nezaposlenih, a o novom zapošljavanju teško je govoriti. Zapadamo u krizu i materijalnu i duhovnu. Kao da se ruše neke stare vrijednosti od davnina čuvane u obiteljskom okruženju. Sve su ove vijesti i više nego dovoljne da nas bace u tjeskobu. Međutim, danas nam Isus govori o pravome miru, miru duše. Da bismo tu riječ čuli i prihvatili, da bi nas Krist mogao ispuniti svojim mirom, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da svijet osudiš, nego da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nam daješ mir, mir koji nam nitko ne može oduzeti. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti želiš da i mi budemo nositelji tvoga mira. Gospodine, smiluj se!
Ivanovo evanđelje napisano je koncem 1. stoljeća. Teška su to bila vremena. Teška i prilično tjeskobna. Apostoli su naviještali evanđelje, riječ se Božja širila po sinagogama, a vjeru su počeli prihvaćati i pogani, Grci i Rimljani. I sve je krenulo tako lijepo. Oduševljenje i radost. Kao kad se mladi ljudi tek zaljube. A onda su polagano započele nevolje. Između kršćana i Židova dogodio se rascjep, rascjep do netrpeljivosti, do neprijateljstva. Židovi koji su povjerovali – među njima je bio prvi Pavao – teško su se mirili s time da njihovi sunarodnjaci – do kojima im je bilo veoma stalo – odbacuju evanđelje Kristovo. Pa je onda započeo progon u Jeruzalemu. Ivanov brat Jakov izgubio je glavu. Đakon Stjepan je kamenovan. Kršćani su se onda raspršili po čitavome Rimskom carstvu. A onda su počeli progoni i sa strane rimske vlasti. Vrlo vjerojatno za prvog progona kršćana u Rimu, za vladanja cara Nerona, izgubili su glavu Petar i Pavao. Prema kršćanskoj tradiciji svi su apostoli – osim Ivana – kao mučenici položili život za Krista. Započeli su progoni. Osim toga Crkvu su potresali i nutarnji razdori. Javljale su se neke nove struje, sve do krivovjerja. Iskreni su vjernici zacijelo klonuli duhom i pitali se, što li će biti od njih, hoće li propasti Isusovo evanđelje, hoće li biti zatrti i razasuti kršćani. Bilo je to vrijeme nesigurnosti i tjeskobe. Dakle, u vremenu kada više nije bilo živućih apostola, kada je Crkva bila proganjana izvana, a razdirana strančarenjima i neslogom iznutra, pisac ovoga evanđelja prisjetio se Isusovih riječi i zapisao ih. Čuli smo ih danas u evanđelju (Iv 14, 23-29): Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Kako li je samo bila utješna ta riječ za vjernike s konca prvog stoljeća!
Veli Isus, kao prvo, mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. To je pravi mir, to je Kristov mir. Isus ne obećava da će promijeniti vanjske okolnosti. Tako svojim učenicima nije, na primjer, obećao, da će svojim nastupom zatvoriti usta zlobnicima i zlonamjernicima ili da će činiti takva čudesa da će im se carevi klanjati ili da će im dati takvu snagu Duha, da se među njima samima nikada neće dogoditi razdor ili nesloga. Isus ne govori o tome da mijenja svijet oko nas. Isus svojim vjernim učenicima obećava da će imati mir u svojoj duši, unatoč neprilikama i teškom životnom okruženju. Upravo su tako shvaćali Kristov mir i Kristovu snagu apostoli. Tako su, na primjer, jednom apostoli bili išibani zbog svoga propovijedanja, a oni su nakon toga, izvješćuju Djela apostolska, otišli dalje radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime (Dj 5,41).
To je riječ za nas. Mi molimo Gospodina da nas oslobodi naših nevolja i naših križeva. Molimo za slogu u kući, za razumijevanje na poslu, molimo za materijalnu sigurnost, molimo za zdravlje. I to je razumljivo i dobro. Međutim, iznad svega bismo trebali moliti Boga da nam podari Kristov mir, da možemo nositi i podnositi i sebe i svoje bližnje i okolnosti u kojima živimo. Jer, događa se često da nam baš i ne bude onako kako molimo. Međutim, po Isusovoj riječi, Bog nam uvijek daje ovaj dar: Kristov mir. Ovaj je dar najvažniji. Jer koliko god mi htjeli da nam u životu bude dobro, oduvijek je čovjekov život bio uronjen u kušnje i nevolje. Konačno, prije ili kasnije dolazi bolest i tegobe starosti. Međutim ovaj dar Kristova mira ispunja naš život nadom, radošću i vedrinom.
Veli Isus dalje: Dajem vam mir, ali ne kao što svijet daje. Naravno. U svojim nevoljama i tjeskobama redovito tržimo mir i smirenje u ovome svijetu. Važno je završiti dobru školu, naći dobar posao, lijepo zarađivati, biti mlad i lijep, imati utjecajne prijatelje, lijepo se zabavljati, uvijek otkrivati nova uzbuđenja. Baš kako to neki časopisi rado govore: živjeti život punim plućima. Međutim, što god mi imali i koje god položaje zauzimali, naša pluća neće uvijek biti poletna, naše će zdravlje ići svojim tijekom, slava je ionako prolazna, a moguće bogatstvo, utjecaj i položaj – u konačnici – ne ispunjaju nas mirom kakav smo bili priželjkivali. Mi naravno živimo u ovome svijetu, zato se skrbimo za blagostanje svoje obitelji i to je razumljivo. Međutim, sva dobra ovoga svijeta ne mogu ispuniti naše srce. Mir, onaj pravi mir dolazi samo od Boga.
Veli Isus konačno: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Važna je to riječ ohrabrenja. Naravno da su nas plašila ratna zbivanja. Naravno da nas obuzimaju velike brige zbog gubitka posla, zbog nemogućnosti zaposlenja, zbog narušenog zdravlja, zbog nemira u obitelji… Međutim, Isus nam govori da je i on preko muke i smrti prešao u nebesku slavu. Mi trpimo zajedno s njime da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. Iz te stvarnosti proistječe mir koji nam Krist daje. Nismo sami. Isus je s nama. Prati nas snaga njegova križa i slava njegova uskrsnuća. Vjerujemo da ćemo danas nakon ove svete mise biti još više ispunjeni Kristovim mirom. Za ovih sat vremena životne okolnosti oko nas neće se izmijeniti. Međutim, u nama će još više biti prisutan Kristov mir, Kristova radost. I ništa na ovome svijetu neće nam moći taj mir uzeti. Neka se to uistinu danas dogodi u srcu svakoga od nas.
MISNA ČITANJA:
Dj 15,1-2.22-29
Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.
Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo:
»Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav!«
»Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«
Ps 67,2-3.5-5.6-6.8-8
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!
Nek’ se vesele i kliču narodi,
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Otk 21,10-14.22-23
I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.
Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!
Iv 14,23-29
Odgovori mu Isus:
»Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.
Tko mene ne ljubi,
riječi mojih ne čuva.
A riječ koju slušate nije moja,
nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio
dok sam boravio s vama.
Branitelj – Duh Sveti,
koga će Otac poslati u moje ime,
poučavat će vas o svemu
i dozivati vam u pamet
sve što vam ja rekoh.
Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Neka se ne uznemiruje vaše srce
i neka se ne straši.
Čuli ste, rekoh vam:
‘Odlazim i vraćam se k vama.’
Kad biste me ljubili, radovali biste se
što idem Ocu
jer Otac je veći od mene.
Kazao sam vam to sada,
prije negoli se dogodi,
da vjerujete kad se dogodi.
