28.06.2019. VINIŠĆE – Proslavljena svetkovina Presvetog Srca Isusova
U petak je u Vinišću proslavljena svetkovina Presvetog Srca Isusova u Župnoj crkvi uz mnoštvo vjernika koji su pristizali iz susjednih nam župa. U prepunoj crkvi Presvetog Srca Isusova svečano je bilo na svetoj misi koju je predslavio don Tomislav Ćubelić, župnik Župe Uznesenja blažene Djevice Marije u Splitu (Katedrala), a koju su uz njega slavili kolege svećenici koji svake godine uzveličaju svojim dolaskom ovaj blagdan.
U procesiji su Presveto Srce Isusovo pratili uz župnika, svećenike, ministrante i puk, župni crkveni zbor i viniške koje su nosile izvornu nošnju Vinišća. Bilo je uistinu svečano.
Donosimo djelić propovijedi don Tomislava koji se osvrnuo na naše i Božje srce, njegove nam riječi još odzvanjaju srcem……..
„…Krist nam kaže izravno – iz ljudskog srca izviru opake namisli, ubojstvo, preljub, bludništvo, krađa, lažna svjedočanstva, psovke,lopovluci, sve. Sve što svijet ima prljavo izišlo je iz našeg srca ali Krist govori i onim ljudima koji imaju izvrsno srce po Božjem kriteriju pa kaže: „ blaženi čista srca koji će Boga gledati“. E sad, mi kao ljudi pokušajmo shvatiti, razlika govora nas ljudi i Krista o srcu je prevelika i mi lako pobjegnemo u varku i lako sebe uvjerimo da je sa našim srcem sve u redu i lako zaboravimo da je čovjekovo srce prevrtljivo, lažno, dvolično, varljivo, i prešutimo da smo često puta u svađi sa svojim srcem. Ono što srce hoće, mi nemamo, ono što mi bi, ne sluša srce, i evo ti problema. I srce ne sluša kako mi hoćemo, a nije uvijek dobro poslušati srce. I srce sebi nije dovoljno. Srce na neki način treba drugoga, neku drukčiju vrednotu, i nitko nije srcu sam sebi izvor sreće i čovjek ne živi od samoga sebe, ne može.
Kad bi moje i vaše srce imalo dovoljno sreće, radosti, ljubavi i dobrote da bude mirno, mi bismo bili jako mirni ljudi, a izgleda da nismo. Što je čovjek bez srca? Ništa, nije čovjek. Znači, ja svoje srce ne mogu spoznati izravno. Gledajući u srce čovjek nije u stanju otkriti ni spoznati kakav je. Tko hoće gledati svoje srce, tko ga hoće spoznati treba gledati kamo srce gleda. E sad, treba otkriti gdje to srce vidi svoje blago, svoju vrednotu. Nadasve je važno otkriti koje blago srce smatra svojim. Zašto je tako. Zato što srce ne počiva i ne živi neutralno, ono je već negdje prije nego smo ga mi spoznali navezalo se na nešto. I doista smo navezani na nešto. Probajmo se odreći nečega na što je naše srce navezano pa ćete vidjeti kako ne ide, pa ćete vidjeti kako je teško. Kako to da moje i vaše srce… kupujemo što hoće, radimo što hoćemo, razmišljamo kako hoćemo… kako to da nije sretno, kako nije zadovoljno, kako ga ne možemo umiriti na taj način, kako nas ne sluša. Znamo da je srce jedan mišić, crven, malen, ali bitan. Kad srce stane, stao je život. Zamislimo koliko u taj mali mišić srca stane mržnje, zloće, pohlepe, uvrede, cinizma, lopovluka. Kad bi bilo moguće da sad netko dođe ovdje i kaže mi – slušaj, ja ću na ekran ovdje na koru izbaciti sve pa ćete moći vidjeti što je sve u našim srcima, ja mislim da bi dobili infarkt na licu mjesta. Mi se svi ne bi mogli susresti. U njemu ima svašta. Kaže Ivo Andrić „u njemu ima sedam smrtnih grijeha i još sedam drugih koje Katolička crkva ne poznaje“. Nevjerojatno kakvo je to srce. S druge strane, mi slavimo nekoga drugoga. Mi slavimo Isusa Krista na kalvariji čije je srce otvoreno. Dođe čovjek, dođe ljudska zloća, probi mu bok kao da je htio reći – da vidim što će izići iz njega. Taj koji ga je probio zastupao je mene i vas. I mi to danas radimo. Psujemo, vrijeđamo, probijamo, lažemo, sve to dotiče srce. I iz srca je potekla krv i voda. Krv je život i voda je život.
I Kristovo srce stoji otvoreno. Dakle, ako gledamo Krista na kalvariji i ako gledamo sebe kao ljude razlika je od neba do zemlje u srcu. No svijet suvremeni u kojem živimo kaže – ja idem kamo me srce vodi. Tko je god išao kamo ga srce vodi je gubitnik. A gdje to srce vodi….u alkohol, avanture, droge, narkotike, u bezbožnost. I mi vidimo da srce nikome ne kaže budi dobar prema ljudima, da ne kaže bračnim drugovima budite dobri jedno prema drugome, srce to ne kaže. Zašto? Zato što mi oblikujemo srce, zato što bi se mi trebali zagledati u svoje srce, zato što naše srce na neki način nosi ono što smo mi ugradili u njegov život.
Srce nije ni siromašno ni bogato, ono je najprije navezano, uvijek je na nešto navezano. Srce nije istinsko ukoliko nije prošlo nekakve prepreke, proces odricanja i onoga što ono bira. Krist nikad nije rekao slušaj svoje srce, ali Krist je rekao slijedi mene, slušaj mene, živi od moje riječi, od mog kruha, od moje krvi, od moje istine. Probijeni bok Kristova srca jednom na kalvariji, ostaje zauvijek otvoreno i svatko mu ima pristup. Krist na križu svoje srce ne zatvara više. I ne nestaje njegova ljubav iz ovoga svijeta, Kristova ljubav ne prestaje, njegova dobrota, milosrđe i ljubav ne prestaju. To je Bog. Razlika između pravog, i kažimo tako, srca u strahu je Bog. Prazno srce ne brine, prazno srce nema ljubavi, prazno je srce usamljeno, tvrdo, kruto, kamenu nalik, prazno srce nema sućuti, prazno srce nije zadovoljno, ne može plakati, kao da je mrtvo, tužno. I prazno srce nije nikome drago.
U suvremnom svijetu u kojem živimo ako želimo imati plemenito srce, dobro srce, ljudsko srce koje kuca za dobrotu, koje nosi ljubav, koje poštuje iskrenost i vjernost, onda to može samo pod jednim uvjetom – da platimo cijenu. Krist je platio cijenu životom. Mi to nismo spremni, bojimo se, strah nas je……. Bog u Isusu Kristu je Bog u izobilju, daruje nizašto, besplatno, dobrotu, srce, ljubav i svaki od nas ako živi samo za sebe – nikakav sam čovjek – Kristovo je srce kucalo za druge ljude…….
…Stvoreni smo na sliku Boga, i sad, kako ta slika Boga izgleda, koliko smo je opravdali, neka nam ovaj blagdan pomogne da budemo bliži i Njegovom srcu i jedni drugima.“, zaključio je na kraju propovijedi don Tomislav.
no images were found
