Mučenica, redovnica karmelićanka, suzaštitnica Europe (1891.- 1942.)
Edith Stein u svijetu, a u redu sestara Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891.g. u Breslauu. Bila je posljednja od jedanaestero djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru.
Edith je bila vrlo nadarena djevojka, pa je 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859.-1938.), filozofa, te utemeljitelja tzv. fenomenogolije, filozofske metode kojoj je glavna maksima „Zub den Sachen selbst!“- Ići do same stvari!
Edith je privuklo to ime pa je posla na sveučilište u Gottingen, koji ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo dobro uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno, 1916., a još iste godine postala je Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.
Samo godinu dana kasnije Edith je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bijesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha, kada je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla, a Edith o svom dojmu pise: „Bio je to čas kada se srušila moja nevjera, kad je izblijedjelo moje židovstvo, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa i snagom Boga koji On udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu okupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću“.
Od tada se Edith Stein upravila prema Istini, u jednom vedrom, ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće 1921.g. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku „Autobiografija sv. Terezije Avilske“. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: „Ovo je istina!“
I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je primiti što prije krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljace 1923.g. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od 1923-1931.g. predavala u liceju sestara dominikanki – ziveci kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost, kojoj je pripomogla filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinskog. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo „Questiones disputatae de veritate“ – Raspravljana pitanja o istini. Prije tog djela vec je 1931.g., objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana.
Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanosti, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije, te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama „O pozivu žene u svijetu i Crkvi“. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveucilistu u Freiburgu, no umjesto toga dobila je mjesto na višem Institutu znanstvene pedagogike u Munsteru, gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel u Himmelspforten u svibnju, ali nije bila primljena.
No, ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Kolnu. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta? Edith joj je odgovorila: „Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino Muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.“
U Njemačkoj se, međutim, iz dana u dan sve više širio val antisemitizma, pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933., održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934., svečano odjevena u karmelski habit, uzela je redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935.g., a svečane na Veliki petak 1938.g.
U međuvremenu se Njemačkom širila mržnja prema Židovima. Edithina prisutnost u karmelu u Kolnu predstavljala je pogibao za njezine susestre, jer je i dalje bila Židovka. Iz sigurnosnih razloga sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje je sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i 1939. dovršila, naslovivši ga „Aus dem Leben einer judischen Familie“ – Iz života jedne židovske obitelji. Dosla je nažalost samo do 1916.
Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli Ivana od Križa, no nažalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva.
Kad je 2. kolovoza 1942. dosao Gestapo u govornicu karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: „Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!“ I tako je počeo njezin križni put počevsi od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.
Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka-katolkinja, po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pape Pija XI. „Mit brennender Sorge“ – Teškom brigom, od 14. ozujka 1937.
Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: „Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova tezina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!“
U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braci. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori izmedju 8. i 11. kolovoza 1942.
Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je papa Ivan Pavao II., prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 1. svibnja 1987.godine, Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom, a svetom u bazilici svetoga Petra u Rimu, 11. listopada 1998.g., a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom i sv. Katarinom Sijenskom.
Ime Terezija grčkog je porijekla i znaci žena-lovac, dok u njemačkom znači snažna žena. Ime Benedikta potječe iz latinskoga i znači blagoslovljena.
