Koliko god se čovjek trudio da upozna i razumije sebe i svijet oko sebe, ipak ne poznaje i ne razumije sve stvari, ostaje puno toga kao tajna. Često se pitamo zašto ovo, zašto ono? Zašto sam obolio? Jesam li ja kriv ili netko drugi? Možda moji roditelji? Možda zagađeni okoliš, voda, hrana? Što je prouzročilo moju bolest? Zašto smo izgubili dijete? Ako smo mi roditelji sagriješili, što je dijete krivo? Ne pitamo se samo za vlastite nevolje, nesreće i muke, nego se pitamo i za druge, posebno kada nevini nastradaju. Zašto stradavaju maleni i nedužni? Zašto se srušio potpuno novi zrakoplov i prouzročio toliku bol u obiteljima poginulih? Kako razumjeti ubojstva nedužnih ljudi u bogomolji? Zašto mržnja samo zato što je netko drugi i drugačiji?
no images were found
Čovjek traži odgovor na svoja različita pitanja. Međutim, nikada nije uspio naći zadovoljavajući odgovor. Onaj „zašto“ ostaje neodgovoren. I kad već sami ne nalazimo odgovor onda u takvim i sličnim situacijama idu pitanja sve do Boga: zašto Bog dopušta tako teške sudbine, nesreće i tragedije, teške i neizlječive bolesti? Zašto Bog dopušta smrt, posebno onih nevinih?
Današnje evanđelje opisuje sudbinu nekih Galilejaca koji su nastradali u Pilatovu krvoproliću u Jeruzalemu „kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava.“ Ljudi bi htjeli znati tko je kriv za to i zašto se to dogodilo? Rado bi čuli što Isus misli o tome. Međutim, Isus ne daje odgovor, nego pita znatiželjnike: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“
Umjesto odgovora o krivici i krivcima, o kazni i kažnjenicima, Isus traži obraćenje svih. Obratiti se znači – promijeniti se, biti drugačiji, bolji, plodniji dobrim djelima. Bog nam uvijek pruža novu priliku jer svi su grešni, svi se moraju promijeniti. Bog je svima sve dao. Poklonio nam je život, ljubav, na kraju i samog sebe u svome Sinu Isusu Kristu. Kao primjer Božje ljubavi prema nama, njegove skrbi oko i za nas, njegove strpljivosti s nama, njegove žrtve za čovjeka, za sve nas, pojašnjava Isus sudbinom smokve u vinogradu. Vinogradar ljubi smokvu, još joj želi dati vremena, još joj želi pomoći. Iako ovdje nije govor o Isusu kao vinogradaru ili o Ocu nebeskom kao vlasniku vinograda, čini se kao da Isus aludira upravo na to govoreći: počujte ovu priču o smokvi koja nije dala očekivani plod. Gospodar vinograda imat će razumijevanja zato da produžimo vrijeme smokvi. Vinogradar je dao istu priliku, isto vrijeme, jednaku ljubav svakom stablu, svakoj smokvi, svakom trsu, pa ako treba još malo vremena, vinogradar će učiniti sve samo da smokva dobije još jednu mogućnost, da dobije to vrijeme. Ne želi da se ide odmah sjekirom na neplodnu smokvu. Tako Bog postupa sa svakim od nas. Do krajnjih granica pokazuju istinski vlasnik i vinogradar strpljivost prema smokvi u vinogradu. Još će je jednom okopati i pognojiti. Ali, svakoj strpljivosti dolazi jednom kraj. Na kraju Vlasnik će zatražiti od vinogradara da mu donese plodove iz njegova vinograda, plodove sa smokve. Ali, ako nakon svega smokva ne donese ploda, posjeći će je.
Vinogradar je jako strpljiv s neplodnom smokvom. On je želi pod svaku cijenu spasiti od sjekire. S još više ljubavi okreće se Isus svakom čovjeku želeći ga spasiti. On ima strpljenja sa svima. Strpljiv je bio sa svojim učenicima. Uvijek i ponovo im je pojašnjavao svoj put koji vodi preko muke, križa i smrti do uskrsnuća. To je bio put istinske i življene ljubavi prema čovjeku. Bio je to plod spasenja za svakog čovjeka. To isto čini Isus danas s nama. Osposobio nas je da možemo svojim životom donositi plodove. Dao nam je zakon ljubavi u odnosu na Boga kao i zakon ljubavi prema našim bližnjima. Ostavio nam je evanđelje, sakramente, Crkvu, iz kojih možemo crpsti snagu i donositi plodove života. Isus ne želi da itko propadne. Stalo mu je do toga da se svi spase. Ali, ako baš netko ne želi, prisile nema. On poštuje našu odluku, kao što je poštovao odluku svoga učenika Jude. Isus ne ide na nas sjekirom. Sami ćemo sebi presuditi ako se odmetnemo od njega. Ne dopustimo to, jer još ima vremena za okopati, zaliti, još ima vremena za obraćenje, jer „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“, kaže Isus.
fra Josip Klarić
MISNA ČITANJA:
Izl 3,1-8a.13-15
Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodinov ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem«, reče Mojsije, »i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad je Gospodin vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: »Mojsije! Mojsije!« »Evo me!« – javi se. »Ne prilazi ovamo!« – reče. »Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam«, nastavi, »Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.
»Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu«, nastavi Gospodin, »i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko. Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.« Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Gospodin, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«
Ps 103,1-2.3-4.6-7.8-8.11-11
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja
i sve što je u meni sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
1 Kor 10,1-6.10-12
Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.
Lk 13,1-9
Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
