XII. NEDJELJA KROZ GODINU – župna misa

Živimo danas u kulturu koja se može nazvati kulturom mišljenja. A takva kultura nastaje onda kad ljudi misle da sve ili da mnogo znaju. U tom duhu se mnogi osjećaju pozvanima iznositi svoja mišljenja te druge upućivati u vlastita uvjerenja. A svakoga tko je pozoran na živote drugih i na mukotrpan proces stjecanja cjelovitijeg uvida u stvarnost dovodi do zaprepaštenja vidjeti ljude koji s tolikom lakoćom i odlučnošću, pa i dozom neke sigurnosti govore o stvarima koje ne poznaju dobro ili ih ne poznaju nikako. Napose se to uočava kad se govori o Bogu i o božanskim vrijednostima, pri čemu si svatko daje za pravo iznositi vlastito mišljenje a da o tome nije temeljito promislio, razmatrao, molio. Jednom riječju o Bogu se iznosi mišljenje kao da se govori o nekom udaljenom, zamrznutom ili kamenom biću, a zaboravlja se da je on živi Bog koji nam govori i koji je prisutan u dubini bića, pa minimum korektnosti pretpostavlja dopustiti Bogu da progovori sam o sebi.

Upravo to je učinio Isus kad je sa svojim učenicima proveo nekoliko godina u intenzivnom zajedništvu i poučavanju o otajstvima Božjega života. Tek nakon što ih je dugo vremena poučavao o sebi i pokazivao im svoju božansku snagu i ljubav, odlučio se i postaviti im pitanje što ljudi misle i govore o njemu. Naravno, da Isusa ne zanima to mišljenje iz nekih radoznalih razloga, pa niti radi toga da vidi koliko su njegovi učenici upućeni u ljudska govorkanja i ljudske rasprave. Njega isključivo zanima da njegovi učenici steknu iskustvo i sigurnost o Bogu, jer to je jedino čemu ih je on poučavao. A utoliko ukoliko im ja naviještao i pokazivao i svoje božanstvo, zanimalo ga je koliko su se u to uputili i koliko su doista shvatili sve što im je govorio. Štoviše, zanimalo ga je koliko su i sami iz svega što je učio i činio mogli izvući istinski ispravne zaključke i pokazati sposobnost mišljenja. Jer on je bio onaj tko ih je želio poučiti kako ispravno misliti i donositi čvrste i nepobitne zaključke.

Upravo zato jer ih je htio poučiti ispravnom zaključivanju koje se temelji na pravoj spoznaji Boga u vlastitom životu, pokazao im je i koji je pravi put spoznaje. Zato nam evanđelist sveti Luka zapisa da je ovo pitanje učenicima Isus postavio nakon što je u jednom osami molio, a njegovi učenici bijahu s njime. Mišljenje, kako nam pokaza Gospodin, nastaje u osami, iz molitve, iz druženja i zajedništva s Bogom. To jest, njegovi su učenici mogli razviti svoje mišljenje iz zajedništva i druženja s njime, iz molitve, slušanja i razmatranja njegove riječi. Čvrsto, kvalitetno mišljenje može i mora biti u Bogu utemeljeno. Jer onih nekvalitetnih mišljenja ima napretek oko nas. Ima ih i previše, a od njih se ne živi, već se u njima i oko njih troši vrijeme i život. Ljudi se u takva mišljenja upiru onda kada žele provoditi svoju volju ili samovolju. Često kada se žele oduprijeti argumentu Božje istine koja je tako jasna i snažna, ljudi bježe u vlastita mišljenja i utječu se pravu na vlastito mišljenje. Doista, neupitno je da se u svakom trenutku i uvijek mogu pozvati na to da imaju pravo na svoje mišljenje, da imaju pravo i dužnost misliti na određeni način, ali to ne znači da je riječ o ispravnom mišljenju. Zato dođemo do velikog apsurda da ljudi i najveću ispraznost opravdavaju pravom na vlastito mišljenje.

Nasuprot tome Isus nas poučava da govoriti o njemu može samo onaj tko ga je upoznao, to jest, bolje rečeno, onaj tko je dopustio da ga Isus upozna sam sa sobom. Takav je sposoban razviti mišljenje o životu, jer će imati uvida u Božji život, čemu ga Isus poučava. Isus ne želi da njegovi učenici budu svaštari, da se bave trošenjem mišljenja izražavajući se o svemu i svačemu, već da se usredotoče primiti pravu spoznaju o Bogu i o njemu kao Božjem Sinu i Pomazaniku. Nakon toga će biti svjesni da nisu pozvani voditi besmislene rasprave bez kraja i konca sa svakim dokonim čovjekom koji ne želi spoznaju istine već beskrajne razmirice, jer takve rasprave ne služe ničemu. On želi oblikovati zajednicu koja moli i razmatra lice Božje, zajednicu onih koji su kadri izgovoriti Božju istinu i navijestiti spasenje, a ne trošiti vrijeme na izražavanje neutemeljenih i površnih mišljenja od kojih se samo zamara duša koja traži Boga. On želi da njegovi učenici prije svega budu zajednica koja razvija zajedništvo s Bogom, jer istinska misao izvire iz zajedništva s njime, a  ne želi da budu ljudi koji izražavaju svoje mišljenje o svemu i svačemu što nema veze s Bogom. Nije mu do toga da se zalijeću u rasprave koje nemaju ni kraja ni konca, te ne služe ničemu.

Doista, ako kao kršćani budemo ljudi koji molimo i razmatramo otajstvo Božjega života, ako budemo razvijali pravo zajedništvo s Bogom, naučit ćemo misliti mi prvi, te ćemo imati dovoljno sposobnosti naučiti i druge da misle i da stječu čvrsta uvjerenja u Bogu. A to i je naše poslanje naučiti čovjeka pored sebe da misli Božje misli, jer misao izvire iz zajedništva s Bogom, a ne samo iz ljudske pameti. Misao izvire iz slušanja Boga koji nam se očituje i obasjava naš pamet svojim svjetlom kako bismo ispravno spoznavali i mislili. Zato naučimo slušati Boga i razmatrati njegovo lice i ljepoti, ulazimo u istinsko zajedništvo s njime, kako bismo stekli jasan uvid u njegovu prisutnost u našem umu, jer to je izvor jasne spoznaje i čvrstog mišljenja koje izgovara Božju istinu. Držimo se stoga Isusa, Božjeg Pomazanika koji će nam u srce utisnuti najjasniju spoznaju i osposobiti nas da naviještamo njegovo otajstvo života.

Izvor: Vjera i djela