XVI. NEDJELJA K.G. / SV. ILIJA PROROK – župna misa

Isus se nalazi na putu u Jeruzalem. Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao po gradovima i selima, piše sv. Luka (Lk 13,21). Isusovu putovanju u Jeruzalem Luka posvećuje deset poglavlja svoga evanđelja (Lk 9,51–19,48). Dva su puta vodila od Galileje do Jeruzalema, kraći kroz Samariju (110 km) i duži kroz Jordansku dolinu. Većina putnika je iz sigurnosnih razloga birala duži put, jer putovati kroz neprijateljski raspoloženu Samariju bilo je opasno. Isus idući u Jeruzalem i vraćajući se iz njega prolazi kroz Samariju.

Morao je proći kroz Samariju, piše sv. Ivan (Iv 4,4). Iza te riječi morao stoji grčki glagol dei (treba, mora) komu je subjekt uvijek Bog. Po Božjoj volji Isus putuje kroz Samariju da objavi Božje milosrđe i pokaže da i u neprijateljskoj zemlji ima dobrih i plemenitih ljudi. Dovoljno je spomenuti milosrdnoga Samarijanca (Lk 10,25-37), zahvalnoga Samarijanca (Lk 17,11-19), Samarijanku, koja je nakon susreta s Isusom evangelizirala cijeli grad Sihar (Iv 4,1-42).

U taj izvještaj o Isusovu putovanju u Jeruzalem smjestio je sveti Luka zgodu o Marti i Mariji (Lk 10,38-42). Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo (Lk 10,38). Gdje se to selo nalazilo, Luka ne spominje. Ističe samo razliku između samarijanskoga sela s početka putovanja, koje mu se zatvorilo (Lk 9,52-56) i ovoga neimenovanoga u kojem ga primiše u svoju kuću dvije sestre Marta i Marija.

Ovo je prvi put da se te dvije sestre spominju u evanđelju. Drugi put ih susrećemo s bratom Lazarom u Isusovu društvu u Betaniji (Iv 11,1-54). U Lukinu izvještaju istaknuta je razlika među njima u načinu razmišljanja i djelovanja, a u Ivanovu evanđelju isto misle i isto govore. Plod ovoga prvoga susreta?

Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Je li Marta Isusa pozvala ili se Isus dao pozvati? U Lukinu evanđelju ima slučajeva gdje netko Isusa poziva da dođe u njegovu kuću, kao primjerice Jair (Lk 8,40–56), a i slučajeva gdje sam Isus želi doći u nečiju kuću kao kod Zakeja: Danas mi je proboraviti u tvojoj kući (Lk 19,5). U ovom slučaju Marta je Isusa pozvala. Kakva smionost! Marta je aktivna, jaka žena, mulier fortis, upravo ono što joj ime kaže gospodarica. Ne obazirući se na tradiciju i uhodane običaje ona kao žena poziva jednoga po prvi put viđena putujućega rabina u svoju kuću i on mimo rabinskih običaja prihvaća poziv. Marta je sva sretna, prima ga s velikom radošću i kao kućedomaćica daje se odmah na posao da dragoga gosta počasti s najboljim specijalitetima svoje kuhinje. Sva je užurbana, teško da stigne na vrijeme spremiti što je naumila, ljuti se na sestru Mariju koja ju je ostavila samu.

Dok se Marta, već nervozno, razlijeće po kuhinji, Marija ushićena sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu (Lk 10,39). Jedinstven prizor, nezamisliv i nedopustiv u židovstvu Isusova vremena kako za ženu tako i za rabina. Žene su na vjerskom području u židovstvu Isusova vremena bile izjednačene sa slugama, bile su oslobođene od obdržavanja svih zapovijedi, nisu trebale moliti ni jutarnju ni večernju molitvu Šema jer nisu bile gospodari svoga vremena, bilo im je zabranjeno aktivno sudjelovati u javnom bogoslužju. Pobožan Židov svako je jutro Bogu zahvaljivao što ga nije ženom stvorio.[1]

Marija, ne obazirući se na tradiciju svoga vremena, zauzela je stav rabinskih učenika, sjela do učiteljevih nogu i osluškuje njegove riječi: Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim (Ps 119,103). Tu svetu intimu, taj Marijin ushit, gotovo mistični zanos prekida Marta materijalnim stvarima i potrebama. Gotovo ljutito se obraća samom Isusu: Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne (L 10,40). Kakva smionost i gotovo drskost! Marta u svojoj zauzetosti i užurbanosti čini što se u evanđelju nitko nije usudio, zapovijeda samom Isusu. Zašto se Marta nije izravno obratila svojoj sestri Mariji da joj pomogne. Očito da ima loše iskustvo s mlađom sestrom i misli da ju u ovom trenutku ne bi poslušala.

Isus u svom odgovoru Martu upozorava, Mariju brani. Odgovori joj Gospodin: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno (Lk 10, 41-42a). Dvostruko imenovanje u Svetom Pismu znak je upozorenja, poziv na oprez, na promjenu mišljenja, na obraćenje, a onda i na bliskost. Isus vidi da je Marta u opasnosti da se u akciji izgubi i kontemplaciju zanemari. Poziva je da i sama zauzme Marijin stav, jer on nije došao k njima da mu služe nego da ih obdari svojom blizinom i toplinom svoje riječi. To je Marija otpočetka shvatila što Isus potvrđuje kad kaže: Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se ne će oduzeti (Lk Lk 10,42b). Bolji dio je slušanje Božje riječi iz koje proizlazi djelovanje. Isus je htio dvije sestre izmiriti, povezati, ujediniti, i od dva načina našega kršćanskoga djelovanja, aktivnoga i kontemplativnoga stvoriti jedan aktivan u kontemplaciji i kontemplativan u akciji.

Izvor: Vjera i djela