XXIII. NEDJELJA K.G. / SV.MARKO KRIŽEVČANIN – župna misa

Nitko od nas u svojoj sredini ne voli proračunate ljude, premda se svakome od nas događa da smo u određenim stvarima u većoj ili manjoj mjeri proračunati. No nisu nam po volji ljudi koji u svemu traže svoju računicu i ništa ne rade bez računice. U tom smislu zlorabe i ljude oko sebe, jer drugi nisu osobe s dostojanstvom, već samo dio njihove računice, što znači da u svakome pored sebe traže način kako se njime okoristiti za vlastiti probitak. Svakome su mrski oni koji su spremni i rodbinske i prijateljske veze promatrati isključivo kroz prizmu materijalne koristi. Onaj tko je proračunat pokazuje da ne poštuje i ne cijeni ljude kao svetinju do koje bi mu trebalo stati, jer je čovjek po sebi dragocjenost. Naprotiv, proračunati ljudi promatraju ljude oko sebe samo u onoj mjeri u kojoj ih mogu iskoristiti za ograničene i prizemljene ciljeve. Proračunatu čovjeku ne znači ništa ni prijateljsko ni rodbinsko zajedništvo, već korist koju može imati od nekoga.

Govor o proračunatosti nas dotiče utoliko što smo svi, barem dijelom, proračunati, jer mnogo toga činimo za vlastitu računicu, koja uvijek počiva na zemaljskoj logici. Tako svi mi držimo da živimo dobro onda kad uživamo zemaljske blagodati i imamo sigurnost u materijalnim dobrima, to jest kad nam zemaljska računica ide u prilog. Nije rijetkost da u tu računicu uvlačimo i Boga. Zovemo ga, naime, u pomoć kako bismo ostvarili vlastite naume. On postaje dio naše računice, jer računamo da će i on odraditi za nas zadaću koju mu povjerimo. Na taj način naš stav prema njemu nije neposredan i iskren, već obojen probitkom. Bogu ne pristupamo radi njega samoga, već radi koristi i svoje računice. A ako ima nešto što je mrsko Bogu, onda je to da ga uvlačimo u svoju računicu, te se potom čudimo ako se on ne želi uklopiti u nju, već ima drukčiju logiku, drukčije razloge djelovanja. U tom se svjetlo najbolje razumiju Isusove vrlo oštre i neobične riječi (Lk 14, 25-33): Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.

Zanimjivo je kako se Isus koji je protiv računice u životu, protiv probitaka, služi s jedne strane tim oštrim riječima, a s druge jezikom računice kako bi upozorio svoje slušatelje na pogubnost života prema zemaljskoj računici. Stoga i priča dvije prispodobe kojima upozorava one koji žele ići za njim da prije sjednu i izračunaju imaju li dovoljno snage i razloga ići za njim. U prvoj prispodobi govori o čovjeku koji gradi kuću, ističući kako je neophodno da prije izračuna ima li dovoljno novca da je i dovrši. U drugoj pak govori o kralju koji polazi u rat protiv drugoga kralja, pri čemu mu je neophodno izračunati ima li dovoljno vojske krenuti u rat protiv moćnijega od sebe. Isus donosi ta dva primjera u kojima ističe kako je neophodno napraviti procjenu, to jest izračunati ima li smisla nešto započeti, dakle poduzeti određene korake.

No ove dvije prispodobe su ispričane kako bi svoje učenike potaknuo da krenu za njim bez računice, to jest ne tražeći svoj probitak. U biti one koji idu za njim odvraća tvrdeći da ne trebaju ići za njim ako imaju određenu računicu s Bogom, to jest svoja ljudska očekivanja, jer Bog na njih ne reagira. Štoviše, Isus čak, suprotno, traži od njih da se odreknu svega što imaju, umjesto da prave računicu kako će Bog nagraditi njih i njihove obitelji zemaljskom dobrobiti ako budu išli za njim. Stoga je poruka koju nam Isus upravlja upravo suprotstavljena svakoj računici. Ono što se traži od onoga tko ide za Isusom je sljedeće: izračunati može li za njim ići bez ikakve računice. Isus stoga unaprijed kaže ne samo da neće nikome dati zemaljskih dobara kao naknadu, nego da će od njih tražiti da se odreknu i onoga što posjeduju, ako žele biti njegovi pravi učenici.

Jedini dobitak onima koji to učine je na razini duhovnoga zajedništva s njime, jer to je pravo blago koje netko može steći na ovome svijetu. A blago zajedništva s njime nespojivo je sa zemaljskim probitkom, te je zato Isus kategoričan kad govori o odricanju od svega. Vjernik koji bi to bio sam zato jer traži određene zemaljske ustupke ili usluge, pokazao bi da nije razumio koje je pravo blago i pravi smisao života na zemlji. Isus nas doista ne želi zakinuti ni lišiti onoga što imamo, kao što ne želi da mrzimo svoje ukućane, već ne želi da se njime poslužimo za prizemljenu korist, kad je on sam došao među nas kako bi nam ukazao ljepotu i vrijednost vječnih, nebeskih darova. Nastojmo biti iskreni njegovi učenici, pa ćemo imati snage za sve izazove, kao što ćemo imati ispravnu ljubav prema svima koji na nju računaju. I iskreno i potpuno prianjanje uz njega doista je najbolja računica koju možemo napravit i za svoje i za tuđe dobro.