Don Marino Ninčević, prodekan za nastavu i studente, predstojnik odsjeka za edukacijske znanosti i naobrazbu nastavnika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, je i ovog ljeta nekoliko dana boravio u župi Presvetog Srca Isusova u Vinišu te jeove nedjelje predvodio misno slavlje.
Doc. dr. sc. Marjan Marino Ninčević, rođen je 22. 2. 1974. u Zadru. U ljeto 1994. stekao je diplomu iz filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, a diplomu iz teologije stekao je 1998. godine na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu koji je afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Magistrirao je iz teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je iz pedagogije 2012. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za pedagogiju. 2012. godine izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika u znanstvenom području društvenih znanosti, polje pedagogija. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2013. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Pročelnik je Odjela za edukacijske znanosti i nastavničku naobrazbu Hrvatskih studija.
Razmišljanej uz 14. nedjelju
Evanđelje koje čitamo ove nedjelje (Mk 6,1-6) vodi nas u Isusov rodni kraj u nazaretsku sinagogu. Upravo tu gdje su ga poznavali i gdje je imao prijatelja i rodbine, Isus doživljava odbacivanje u tolikoj mjeri da se i sam čudio njihovoj nevjeri i tvrdokornosti. Tamo gdje se moglo očekivati obrnuto, da će imati izniman uspjeh, on je doživio neuspjeh. Zato se postavlja pitanje zašto se dogodio tako začuđujući obrat, to jest zašto su se prenerazili kad su ga čuli naviještati kraljevstvo Božje.
Možda je odgovor na ovo pitanje i prejednostavan, no valja ipak pokušati dokučiti zašto su Isusa njegovi sumještani odbacili. Istini za volju, on do tada među njima nije očitovao svoje božanstvo koje se u biti očitovalo u dvojakoj dimenziji. S jedne strane se očitovalo kroz osobnu svijest koju je Isus imao o sebi, a to je da je Božji Sin, a s druge strane se očitovalo kroz poslanje Mesije i Spasitelja. Do tada su ga poznavali kao drvodjelju, a ne kao Stvoritelja svijeta, kao sina Marijina, ali ne i kao Sina Božjega, kao običnoga čovjeka, a ne Mesiju s božanskim poslanjem. I onda kad je došlo vrijeme da se očituje i njima, kao istinski prorok koji nadilazi svakodnevno ponašanje pismoznanaca i svih drugih koji su tumačili Božju riječ i odredbe, oni su odbili povjerovati u njega i prihvatiti ono što im je govorio.
Oni ga, naime, nisu prepoznali u njegovoj pravoj biti, ali njegova dosljednost radi toga nije bila upitna. Kad je počeo javno djelovati, više nije mogao skrivati svoju pravu bit. On je uvijek bio sebi dosljedan, pa i kada nije pokazivao do kraja vlastiti identitet svakome. Iako ga nisu poznavali kao Božjega Sina, nemoguće je da nisu zapažali njegove izuzetne kreposti u tom životu u galilejskoj skromnosti. To je bila pretpostavka za svaki daljnji zaključak, ako su htjeli dobronamjerno razmišljati o činjenicama koje im je on pružao, a ne samo o eventualnim riječima.
Po svoj prilici prema njemu se dogodila reakcije, jer oni su mislili da on dokida jaz koji stoji između čovjeka i Boga. Ili bolje rečeno, bili su uvjereni da on produbljuje jaz između sebe i njih, te da ujedno dokida udaljenost koja stoji između čovjeka i Boga time što on kao čovjek sebe stavlja s Božje strane. Zato su ga onda htjeli redimenzionirati na običnoga čovjeka koji bi bio jedan od njih, a ne Bog u kojega su trebali povjerovati. No oni poradi tvrdoće svojih srca nisu mogli razumjeti bit njegove poruka koja nije bila u tome da se on od njih izdvaja i da ih ponižava, već da im pokaže da je, istina drukčiji od njih s jedne strane, ali i da je potpuno njihov po ljudskoj naravi. I što je još važnije, da je došao za njih. No oni su u svojoj oporosti podigli barijeru nevjere između sebi i njega, tako da nije mogao učiniti ondje nijedno čudo, osim ozdraviti nekoliko nemoćnika.
U odnosu prema njima produbljuje izdvajajući se od njih i pokazujući da nije samo jedan od njih. U biti oni nevjerom produbljuju jaz između sebe i Boga koji je on nastojao premostiti htijući njih približiti Bogu.
Njihovi zaključci, doduše, nisu bili sasvim krivi, jer su dijelom odgovarali stvarnosti, s time da nisu pogađali dobro njegove nakane. Uistinu, on nije išao produbljivati jaz time što je pokazao da između njega i Oca nebeskoga ne postoji takav jaz, već je svojim nastupom pokazao da s pravom govori u ime Božje, jer je to bila sasvim logična posljedica koja proizlazi iz njegova božanskog identiteta. Osim toga, time što je istaknuo spomenuti jaz, nije to učinio da bi im predbacivao i stvarao kompleks krivnje, već da bi ih oslobodio. Isto tako, ako je ukazivao na uzvišenost svoga poslanja, nije time činio većim jaz između sebe i njih, već im je skretao pozornost da je, zahvaljujući njegovoj ljudskosti, premošćen taj jaz koji postoji između Boga i ljudi, a koji je uvjetovan ljudskim grijehom. No njihova nevjera im je bila nepremostiva i nije im dopuštala da prijeđu na onu stranu gdje ih je pozivao Isus. Ukopali su se u svoje pozicije do mjere da im je obraćenje postalo nedostižan napor, a spasenje predaleko.
Sve što se zbilo u sinagogi u Nazaretu vrijedi kao pouka i nama danas. Budimo pozorni na Isusov navještaj i njegova djela u našem životu, te prihvatimo da nam otkrije svoje božansko poslanje kojim nas privlači Bogu. On nas poziva da odgovorimo vjerom na njegovu prisutnost, te se odazovimo jer samo vjerom nadilazimo granice svoje ograničene ljudskosti i preko njega ulazimo u ozračje ponuđenog Božjeg oproštenja i spasenja.
MISNA ČITANJA:
Ez 2,2-5
I uđe u me duh, kako mi progovori, te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi griješili su protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među vama.
Ps 123,1-4
PSALAM 123 (122)
Hodočasnička pjesma. Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.
Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.
Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.
2 Kor 12,7-10
I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.
Mk 6,1-6
(Mt 13, 53–58; Lk 4, 16–30)
I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se zbog njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
(Mt 10, 1–15; Lk 9, 1–6)
Obilazio je selima uokolo i naučavao.
