Ovih dana u mnogim mjestima oživjele su maske i maskirane mačkare. Čak su i djeca imala svoje nastupe pod maskama. Sve je bilo u znaku maski. Sve je to prošlo i evo nam početka Korizme. Zašto je Korizma važna za naše društvo objasnit ću simboličkom figurom čije je vrijeme prošlo. Kaže se da su poklade vrijeme budala. Što je budala? U Srednjem vijeku budala je bio jedini koji je mogao prokazati vladaru njegove pogreške, a da mu se ništa ne dogodi, da mu glava ne ode s ramena. On je smio raskrinkati vladara, tj. skinuti njegovu masku, jer je to činio s humorom i baš kao budala. Simbol budale bilo je ogledalo koje je držao pred moćnicima. Ti, bogatašu, silniče, visoko cijenjeni i ugledni, pogledaj u ogledalo i vidi kakav si stvarno. Vidi kako si samo čovjek s pogreškama i slabostima. Slično se događa i danas kada se s puno humora u govorima i povorkama raskrinkavaju političari i mnogi drugi slojevi društva. Ali danas, na Pepelnicu ili Čistu srijedu počinje jedno drugo vrijeme. Ogledalo budale se okreće. I što se događa? Najedanput vidimo same sebe. Ako promatramo sebe same, tada je važno, da smo pošteni prema samima sebi. Mnogi to ne žele. Ipak je važno za sve koji žele biti pošteni i istiniti, a to je velika zadaća, odložiti razne maske i gledati čovjeka i ljude kakvi stvarno jesu. Sasvim pošteno trebamo se upitati: Tko sam zapravo ja? Što želim u mome životu? Koje ciljeve i ideale imam? Je li život kojeg živim takav, da odgovara mojim temeljnim osvjedočenjima? Za kojim suvišnim stvarima trčem? Koje maske stavljam dnevno na sebe, da sebe ne vidim kakav sam stvarno i da me drugi ne vide u pravom svjetlu? Što glumim samom sebi a nije tako?
Mnogi se boje vidjeti nenašminkanu istinu. Stvarno može biti tvrdo i bolno vidjeti nešto što se ne želi vidjeti. Čini se da je pakiranje važnije od sadržaja. Ništa nije bilo drukčije ni u Isusovo vrijeme. Zato on opominje u evanđelju da se skinu pobožne maske kako ne bismo zavaravali ni sebe ni druge. Kad pogledamo iza naših maski tada se pokazuje da iza naših fasada nije sve tako dobro i savršeno kako bismo mi to željeli i kako rado glumimo. Tada se pokazuje da imamo slabosti, pogreške i nedostatnosti. Teško je njih priznati i nenašminkane pogledati. Ali to trebamo učiniti pred Bogom i nama samima da naš život postane autentičniji i pošteniji. I tako sami sebe upoznajemo.
Kad pogledamo iza naših maski, tada spoznajemo i naše jakosti i puno toga što činimo dobro i ispravno. Možemo vidjeti da stvarno imamo ciljeve za koje se isplati živjeti. Možemo puno toga učiniti što našemu životu donosi smisao. Možemo spoznati da smo puno toga već postigli.
Gledati iza naših maski, to je važno, ali nije uvijek lagana zadaća u korizmeno vrijeme. Upravo kao kršćani ne smijemo pred tim imati straha. Ako sebe vidimo kakvi smo, tada vidimo sebe kako nas Bog vidi. Mi tada vidimo čovjeka koji je stvoren od Boga sa svim svojim dobrim i lošim svojstvima, tako je željen, prihvaćen i ljubljen. Stoga se možemo ohrabriti da nismo savršeni. Možemo se ohrabriti da odložimo naše maske u kojima smo drugima nešto glumili i drugi nama. Možemo živjeti pošteno s nama samima i s drugima. Tako pošteno i pravo ophođenje jednih s drugima od pomoći je i ljekovito za nas same i isto tako za naše društvo u kojem na žalost ima puno toga lošega i praznoga.
Znak naše vjere stoji u središtu Pepelnice. Križ od pepela podsjeća nas na naše vlastite slabosti i konačno na našu prolaznost. Taj nas znak ne treba prestrašiti. Ako se stavimo pod taj znak, tada vjerujemo i imamo povjerenje da nas Bog ne ostavlja. “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Ta nas rečenica poziva da se pošteno razračunamo s našim životom i dopustimo da nas prožme svjetlo radosne vijesti. Naša vjera uvijek iznova daje nam šansu za novi početak. Jesmo li na to spremni? Primajući križ od pepela mislimo na to, da je pepeo ranije bio vrlo važno sredstvo čišćenja. Pepeo koji nas suočava s činjenicom naše prolaznosti, treba također naše maske i sve krivo na nama oprati, da bismo mogli same sebe promatrati i da možemo biti onakvi kakve nas Bog želi.
U školi Isusovoj možemo učiti da svoj život učinimo darom. Ako se kršćanin predaje, bez da broji, tada svjedoči: nije vrijednost života u materijalnom bogatstvu nego u ljubavi.
Fra Jozo Župić
*************
Sjeti se prahu, da si čovjek!
“Sjeti se prahu da si čovjek!” Ta formula zvučni neobično u prvi mah dok je slušamo, ali ona u sebi sadrži duboku istinu koja se kao crvena nit provlači cijelom Biblijom, počevši od povijesti stvaranja do u Novi zavjet. “Sjeti se prahu, da si čovjek!”
Ili drugim riječima: Sjeti se ti krhko biće, da si slika Božja; da ti, premda uzet od zemlje, u sebi nosiš božanski dah; da si ti puno više nego prah, koji ostaje od tebe.
Sjeti se, ti prolazno biće, da možeš vjerovati, nadati se i ljubiti; da možeš biti bližnji za druge – svojom spremnošću pomaganja, svojom dobrotom i svojom ljubaznošću.
“Sjeti se prahu, da si čovjek!” Tek kad nam ta spoznaja uđe pod kožu, može nas izvrtanje te rečenice pogoditi i prodrmati:
“Sjeti se čovječe, da si prah!”
Ili drugim riječima: Sjeti se čovječe, da je ograničeno vrijeme, u kojem možeš ispuniti svoju životnu zadaću; da sada moraš otkriti, za što te Bog osobno zove.
Sjeti se čovječe, da danas možeš započeti s obraćenjem, s povratkom; da je sada vrijeme i čas, da radiš oko dobra i da svome životu dadeš dubinu.
Sjeti se čovječe, da ti ne možeš sve pred sobom pomicati, odgađati, da je danas prvi dan ostatka tvoga života.
“Sjeti se čovječe, da si prah!” Dopustimo da nam se to kaže, kad na Pepelnicu ili Čistu srijedu primamo na čelo znak križa od pepela, ili dok nam se pepelom posipa glava u znaku križa.
Dopustimo da nam se to kaže na početku korizmenog vremena, jer s time sada želimo početi, u životnoj dobi koja nam stoji na raspolaganju, da ozbiljno prihvatimo božanski poziv.
Jedna poznata hasidska mudrost daje nam naslutiti, kako je važno i sadržajno, imati na dohvatu obadvije formule na našem životnom putovanju: “Dvije istine čuvaj u svojoj torbi i izvadi u stanovito vrijeme samo onu koja ti je upravo potrebna. Jedna bi bila: Svijet je stvoren iz ljubavi radi mene. A druga bi bila: Ja nisam ništa nego prah i pepeo.”
Puno puta moramo izvući iz torbe rečenicu “svijet je stvoren iz ljubavi radi mene”. Ako smo poniženi, prezreni ili oboreni, tada smijemo kazati: Ti si važan pred Bogom; ti imaš vrijednost; ti si original; ti smiješ biti kakav jesi, i ti imaš pravo živjeti.
Na Pepelnicu uzmimo drugu rečenicu iz naše torbe: “Ja nisam ništa nego prah i pepeo.” Promatramo sebe, kako se brzo raspada i prolazi slava i čast: zapalili smo palmine grane kao simbol moći, kraljevskog dostojanstva, i jadan ostatak, hrpica pepela leži pred nama. Kada s tim pepelom pospemo glavu ili pravimo znak križa na čelu, tada će nas to podsjetiti na kratkovječnost veličine i uspjeha. To će nas opomenuti pred našom ohološću i staviti nam pred oči našu prolaznost. Postavit će nam se pitanje koje će nas pratiti kroz naredne tjedne: što ostaje ako se sve raspadne? Što je vrijedno, što ima trajnost za koju se isplati živjeti?
