Dušni je dan. Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Toga se dana u crkvama služe mise za sve duše umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenog.
Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona. Krajem 1. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998. sv. Odilo službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca blagdan se proširio Europom. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311. Španjolska je 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele, drugu na nakanu Svetog Oca a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu.
Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono “svih”, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenog) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj zemaljskoj žalosti. Dušni dan budi poštovanje prema čovjekovom tjelesnom vremenitom životu.
Zvjezdan Linić o Dušnom danu: Trenutak kad možemo nadoknaditi izgubljeno
Većina je ljudi već jučer i prethodnih dana pohodila grobove svojih dragih preminulih roditelja, braće, sestara, bračnih drugova, djece, rodbine, prijatelja i drugih poznatih i manje poznatih pokojnika. Međutim, kalendarski je današnji dan nazvan Dušnim danom, ili danom kada na osobit način mislimo i molimo za svoje pokojnike.
Dušni je dan. To je dan svih preminulih. To je dan kada mislimo na sve one koji su već prešli granicu smrti. Na neki način oni već u potpunosti pripadaju duhovnom svijetu, jer su prešli preko granice vremena i prostora. Mi kao da ih želimo zadržati, osjetiti. Zato idemo na njihov grob podsvjesno misleći da su tu nekako prisutniji i bliži nego na nekom drugom mjestu.
Dolazimo na grob ili kod kuće palimo svijeću pred slikom nekog nama dragog pokojnika. Oni koji znaju moliti izreknu tada svoju molitvu. Najčešća je molitva za pokojne ona kojom za njih tražimo vječni pokoj, mir i vječnu svjetlost u gledanju lica Božjega. Činimo to rado, osobito ako nam je pokojnik bio blizak i drag. To nam je prigoda da na taj način izreknemo još jednom svoju zahvalnost onima kojima mnogo dugujemo. Često moramo priznati da u životu ne znamo i nećemo nikada stići istinski za sve zahvaliti. Jedni drugima ostajemo dužnici. Škrti smo katkada i za običnu riječ “hvala”, a isto tako i za geste zahvalnosti i ljubavi. Zbog toga su naši ljudski odnosi često opterećeni nekom nedorečenošću. Htjeli bismo sve to nadoknaditi u susretu sa spomenom, godišnjicom, grobom ili drugim mjestom vezanim uz naše pokojnike. Kao da nam se daje nova šansa: nadoknaditi izgubljeno. Vjerujemo da je to moguće samo u dimenziji vjere, u istini vjere kojom prihvaćamo činjenicu da su naši pokojnici živi u onome koji je za nas svojim uskrsnućem pobijedio smrt, tj. u Gospodinu Isusu Kristu. U Isusu može naše pokojnike i sada doseći naša zahvalnost i ljubav.
Ne znamo kako nas čuju, ali vjerujemo da nas čuju; ne možemo osjetiti njihov pogled, ali vjerujemo da oni sada više znaju i dublje vide nego za zemaljskog života. Sve je tako čudno, a ipak osjećamo da se nalazimo pred tajnom, a ne pred ništavilom. Izmiče nam toliko toga u našem shvaćanju i iskustvu života i smrti, a ne možemo se oteti dojmu da je stvarnost dublja od onoga što mi znamo. To je stvarnost Duha, prvenstveno Duha Božjega, a potom i našeg duha u zajedništvu s Bogom. Zato je ovo dušni dan, tj. dragocjeni spomen hranjen uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, što čovjeka čini čovjekom, ne može prestati živjeti.
fra Zvjezdan Linić
Molitva:
Bože svih duša,
koji si uništio smrt,
uništio đavla i dao život cijelome svijetu,
dajete li Vi, Gospodine,
dušu svog pokojnog sluge da se
odmori na mjestu svjetla, čistome mjestu,
mjestu svježine, gdje ne postoje suze, patnja i bol.
Ti, o, dobri milosrdni Bože, oprosti svaki grijeh
koji je duša počinila u riječi, radu, mislima,
jer nema čovjeka koji živi, a ne griješi.
Ti si, Gospodine, jedini bez grijeha,
i tvoja je pravda jedina pravda dovijeka
i Tvoja je riječ istina.
Budući da si Ti, Kriste,
naš Bog, uskrsnuće i život,
dajemo Ti dušu Tvog preminulog sluge.
Dajemo Ti, Kriste, slavu
zajedno s Tvojim Ocem i Duhom Svetim
koji stvara život, sada i zauvijek.
